Želim gledati filmove s likovima i glumcima s invaliditetom, ali ne želim gledati filmove o invaliditetu. Život nije dio mog invaliditeta, nego je invaliditet dio mog života

 

Koliko god mi teme o kojima pišem ponekad bile bliske, trudim se prije i za vrijeme pisanja naučiti o njima još više, i zbog radoznalosti i zbog želje da svoj posao odradim što bolje.

Zašto vam ovo pišem? Pa zato što sam, pokušavajući isto to učiniti s današnjom temom, umjesto da naučim nešto novo, zapravo u dvije sekunde potvrdio zaključak današnjeg komentara. No nema smisla već ga sada završiti pa idemo redom.

Ako redovito pratite In Portal, vjerojatno ste uočili da postoji trend - uglavnom na Zapadu - praćenja broja likova s invaliditetom, kao i broja glumaca s invaliditetom, te interakcije tih dvaju brojeva. Posebna tema, vrijedna duboke analize, je činjenica da izvještaje o tim fenomenima gotovo u pravilu rade organizacije kojima su u glavnom fokusu članovi LGBT zajednice, a ne osobe s invaliditetom. Jednom ćemo možda i o tome, no vratimo se sada na same filmove.

Puno komentara je nedavno izazvao 'The Upside', remake francuskog filma 'Intouchables' iz 2011. godine, inspiriran životom Philippea Pozzo di Borga, francuskog biznismena koji je postao kvadriplegičar nakon nezgode na paraglidingu 1993. godine. Philippea u američkom remakeu glumi s razlogom proslavljeni Bryan Cranston. No nama zanimljiv problem nije nastao zbog Cranstonovog glumačkog umijeća, nego zbog njegove dijagnoze manjka invaliditeta.

Lijepo je poentirao američki glumac rekavši da ne zna gdje bi trebala biti granica kada se govori o tome tko može i treba glumiti koga te da misli 'da je vrijedno raspravljati o tim pitanjima'. I doista, pitanje angažiranosti glumaca s invaliditetom i uloga koje im se daju - ili, u ovom slučaju, ne daju - vrlo je kompleksno i naslanja se direktno na drugi bitan faktor u priči, a to je broj likova s invaliditetom. Prema izvještajima, taj se broj povećava, ali ne dovoljno da bi odražavao sliku kakvu vidimo u svijetu s ove strane ekrana, u stvarnom svijetu. Pitanje je li uistinu nužno kvotirati i broj osoba s invaliditetom na velikim i malim ekranima također je vrlo složeno i zahtijeva zaseban komentar, jer ovaj nije ni o tome.

Shvatio sam, naime, da su oba ova pitanja - iako svakako vrijedna rasprave i promišljanja - u konačnici manje važna u široj slici i, zapravo, odvlače pažnju od glavnog cilja ili čak odmažu u njegovom dostizanju. A glavni cilj bi, po meni, trebala biti inkluzija. Normalizacija invaliditeta.

Vratimo se na početak ovog komentara. Pokušavši se dodatno udubiti u današnju temu, u Google sam upisao 'disability movies' - uglavno koristim engleski jer najčešće otvara širi pristup kvalitetnim i relevantnim informacijama - što bi u doslovnom prijevodu bilo 'invaliditet filmovi'. Znate što mi je Google ponudio? Liste filmova o invaliditetu i članke o istima. I to je katastrofa.

Zašto bi film s glumcem ili likom s invaliditetom morao biti o invaliditetu?

Iako ima puno fantastičnih filmova o invaliditetu, kao što je 'The Upside', za nas bi puno važniji trebao biti jedan mađarski 'Tiszta szívvel' (Ubojice na kotačima) redatelja Attile Tilla o trojici 'kolicaša' koji odluče raditi za mafiju kao banda plaćenih ubojica. Od jednog Philippea Pozzo di Borga puno bi nam važniji u borbi za ravnopravnost trebali biti Jimmy Valmer i Timmy Burch iz prekrasno politički nekorektnog 'South Parka'. Fantstično mi je bilo gledati u 'Alien Resurrectionu' kako činjenica da je Dominique Pinonov lik Vriess paraliziran od struka naniže nije nimalo utjecala na to da je bio opaki gad, a uvijek ću posebno isticati Stephen Langovu ulogu slijepog čovjeka koji je sve samo ne bespomoćan u Fede Alvarezovom filmu 'Don't Breathe'. Kad smo već kod Stephen Langa, sjećate li se James Cameronove megauspješnice 'Avatar'? Sjećate li se da je Jake Sully, glavni lik kojeg je odlično utjelovio Sam Worthington, također bio u invalidskim kolicima? Možda se čak i ne sjećate jer, koliko god to bilo važno za priču filma, Sullyjev invaliditet nije bio tema filma niti ga je definirao kao lika, osobu u nerealnom svijetu s one strane ekrana. Treba li, zapravo, ići dalje od Peter Dinklageovog Tyriona Lannistera u 'Igri prijestolja'?

Ja želim gledati filmove s likovima i glumcima s invaliditetom. Ali ne želim gledati filmove o invaliditetu.

Život nije dio mog invaliditeta, nego je invaliditet dio mog života.

Ako želimo biti ravnopravan dio ovog svijeta, moramo prestati dozvoljavati da nas naš invaliditet definira. Počnimo to mijenjati u ovoj stvarnosti, a ona s druge strane ekrana će onda morati i to kopirati.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 22.11.2019