Poremećaj tjelesnog identiteta prvi put su opisali psiholozi Gregg Furth i John Money 1977. godine kao primarno seksualno orijentiran poremećaj, a ime mu je 2004. dao Michael First

Pregled prošle godine smo već imali, u njemu sam konstatirao da je u 2018. invaliditet postao društveni faktor. Ne znam slažete li se s tim zaključkom – ne znam ni slažem li se ja potpuno s tim – ali znam da sam upravo shvatio da je današnja kolumna toliko, na čudan način, slična tom rezimeu, da je gotovo možemo smatrati njegovim nastavkom. Jako čudnim nastavkom koji možda i potvrdi tu konstataciju o 2018. godini.
Već neko vrijeme znam o čemu ću pisati, jer ono što je povod današnjeg OSI sektora jednostavno obvezuje na komentar. Međutim, bit ću vam potpuno iskren, uopće ne znam što napisati. Ne znam što napisati, a da ne ponovim gomilu teza koje sam već, više ili manje suptilno, barem jednom provukao kroz ove svoje kolumne.
Sjećate li se potpuno zdrave 74-godišnje Jacqueline Jencquel koja se predbilježila za eutanaziju u Švicarskoj u siječnju 2020. godine? Francuskinja želi umrijeti kako bi izbjegla eventualno pogoršanje zdravlja jer, kaže, 'gubitak samostalnosti je kraj života'. Želi umrijeti jer 'čovjek je sa 76 godina star i ne može biti više potpuno zdrav'. Objašnjava kako tada 'kvaliteta života znatno pada', što ona vidi po 'svojem seksualnom životu' koji nije tako dobar koliko bi ona to htjela. Želi umrijeti i zato što, kao aktivistica za pravo na eutanaziju, želi poslati poruku.
A sjećate li se kada sam ne tako davno pisao o Emileu Ratelbandu, 69-godišnjem Nizozemcu koji se ne osjeća ugodno sa svojim datumom rođenja, pa je zatražio da se službeni datum njegovog rođenja promijeni s 11. ožujka 1949. na 11. ožujak 1969. godine? Ratelband uspoređuje želju da promijeni datum rođenja sa željama transrodnih osoba koje su promijenile spol. Kaže vremenski ugroženi Nizozemac da njegova legalna dob ne odražava njegovo emocionalno stanje, te da zbog toga ne može pronaći posao i ljubav, da ga se diskriminira na popularnoj dating aplikaciji.
Odlični su mi ovi dijelovi kolumne u kojima samo kopiram nešto što sam ranije napisao. Zato imam još jedan.
Prije samo nekoliko dana smo objavili članak o 58-godišnjoj američkoj znanstvenici Chloe Jennings-White, koja je imala četiri godine kada je svjesno odlučila da je priroda pogriješila zato što joj je dala zdrave noge. Bila je ljubomorna na djecu s invaliditetom i zavidila teti kojoj su bile potrebne proteze za noge. Skromna Jennings-White se nada operaciji koja košta 25.000 dolara, a napredni liječnik koji bi obavio tu nadasve humanu operaciju spreman je prerezati joj ishijadične i bedrene živce kako bi nepravedno zdrava Amerikanka konačno ispravila grešku prirode i postala osoba s invaliditetom.
A kažete da invaliditet nije postao trend.
Što reći? Odakle početi?
Ono što razlikuje slučaj Chloe Jennings-White od slučajeva Jacqueline Jencquel i Emilea Ratelbanda je to što su njihove želje – ili hirovi – svojevrsni presedani, dok problem koji muči Britanku ima i svoje ime, ali nismo još sasvim sigurni je li to mentalni poremećaj ili tek oblik ljudske raznolikosti. Poremećaj tjelesnog identiteta prvi put su opisali psiholozi Gregg Furth i John Money 1977. godine kao primarno seksualno orijentiran poremećaj, a ime mu je 2004. dao Michael First, koji je tada obavio i prvu kliničku studiju, i to na 52 ljudi. Pažnju javnosti poremećaj tjelesnog identiteta je privukao krajem prošlog tisućljeća, nakon što je škotski kirurg Robert Smith amputirao udove dvoje zdravih ljudi. Pogađate, oni su to željeli. Jako.
Još nismo sigurni je li to mentalni poremećaj ili tek oblik ljudske raznolikosti. No morat ćemo uskoro saznati. Odlučiti. I početi povlačiti granice. Prije negoli uništimo sami sebe.
Zapitate li se kada što bi moglo biti sljedeće? Hoćemo li za koju godinu početi braniti pedofiliju kao najnoviji izdanak, mladicu na drvetu ljudske raznolikosti? Hoće li nakon toga početi borba za prava silovatelja ili sociopatskih ubojica? Možda čak počnemo genetski proizvoditi ljude koji bi im mogli poslužiti kao žrtve, jer ti umjetni ljudi, iz bilo kojeg razloga koji smislimo, neće imati nikakva prava, a svakako ne prava jednaka pravima onih koji su diskriminirana manjina. Biološki roboti kao asistivna tehnologija budućnosti za one koje nazadno društvo osuđuje zbog toga što su takvi kakve ih je priroda napravila.
Karikiram? Možda. Ali znate što je strašno? To što niste sasvim sigurni da je to karikiranje. Znam da ja nisam.
Živimo u svijetu instantnih užitaka, u svijetu u kojem gotovo ništa ne moramo zaslužiti, zaraditi ili uopće čekati, a svako nezadovoljavanje tih požuda groteskno sebičnog i nezasitno proždrljivog ega povod je za zazivanje pravde i izmišljanje prava kojima totalitarna manjina maltretira liberalnu većinu.
Živimo u svijetu pametnog čovječanstva i glupih ljudi.
Živimo u svijetu u kojem je prejednostavno i nikad dovoljno biti samo čovjek, a oni koji upravo to pokušaju postat će neobično obična manjina među manjinama.
Živimo u svijetu u kojem invaliditet postaje jedan od društvenih faktora i trendova.
Trebamo se samo zapitati s koje strane crte, koju još nismo povukli, želimo smjestiti taj društveni faktor.
Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 14.01.2019