Međunarodni dan osoba s invaliditetom nije nešto na čemu nam treba čestitati, nije to Božić, ni Dan državnosti, nije to blagdan. Dok god imamo svoj dan, znat ćemo da smo građani drugog reda

 

Međunarodni dan osoba s invaliditetom.

Zar ste mislili da ću pisati o ičemu drugom kad se dan izlaska OSI sektora ovako sudbonosno poklopio s danom koji osobe s invaliditetom zovu svojim? Nije baš nekakva kozmička koincidencija, znam, svakih nekoliko godina dani u tjednu padaju na iste datume, no ipak bi kolumna bila promašena da se bavi nečim drugim.

Mislio sam vam danas malo faktografski pisati o povijesti Međunarodnog dana osoba s invaliditetom – kada je nastao i zašto je nastao, što mu je prethodilo. Možda bih dodao i koji redak o još ranijoj prošlosti, o počecima pokreta za prava osoba s invaliditetom u svijetu. O ljudima koji su započeli tu borbu, poput Franka Bowea, Edwarda Robertsa, Judith Heumann i Lexa Friedena, i o rezultatima koje je ta njihova borba donijela, prvo promijenivši Ameriku, a zatim i svijet.

No neću vam pisati o tome. Ne danas.

Neću vam pisati ni o onoj već davno izlizanoj, ali nesretno preciznoj konstrukciji da nas se mnogi sjete samo na današnji dan, a zaboravljaju da postojimo, skupa sa svojim problemima, svaki sat svakog dana u godini. Isti ti ljudi vole se hvaliti pokušajima obuvanja naših cipela na neko komično kratko vrijeme, ali oni ne znaju da niti zamjena na jedan cijeli dan ne znači i nije ništa više od grotesknog teatra apsurda. Oni ne žele shvatiti da isprobati simulirani invaliditet nije isto što i živjeti onaj pravi. Kao što glumac koji glumi terminalno bolesnog pacijenta ne zna ništa o samoći krajnje neumitnosti, ili kao što ja ništa ne znam o ubijanju zombija, koliko god ih zatukao lijevim gumbom svog smrtonosnog miša, tako ni oni koji na pet minuta ovise o nečijoj pomoći nikada neće znati što znači svaki dan do kraja života zvati i čekati nekoga kad god te zasvrbi obrva ili misliš da ćeš umrijeti bez njihove pomoći. Bol za koju znaš da može prestati kad god to poželiš nimalo ne boli, koliko god snažna bila.

Ne, neću vam danas pisati ni o tome.

Neću vam danas, zapravo, uopće puno pisati. Mislim, dapače, da sam već pri kraju. Bit će ovo jedna od najkraćih mojih kolumni i definitivno najkraći ep u povijesti. Namjerno. Svidjelo se to kome ili ne.

Pitate se zašto?

Zato što je dosta bilo priče. Dosta smo slušali iste gluposti od istih ljudi koji se igraju naših života i s našim životima. Baš danas, kad će nam se svi obraćati, nemojte slušati nikoga, pa ni mene.

Pitate se zašto?

Zato što ne želim da mi itko čestita Međunarodni dan osoba s invaliditetom, posebno ako sa mnom i mojim invaliditetom ne živi i ostalih 364 ili 365 dana u godini.

Pitate se zašto?

Zato što Međunarodni dan osoba s invaliditetom nije nešto na čemu nam treba čestitati, nije to Božić, Uskrs, ni Dan državnosti, nije to blagdan. Dok god imamo svoj međunarodni dan, znat ćemo da smo građani drugog reda u društvu koje s nama ima problem koji je samo stvorilo. Dok god imamo svoj međunarodni dan, znat ćemo da naša borba, koja ima jedan krajnji cilj, nije gotova.

Pitate se koji je taj cilj?

Cilj je svijet bez Međunarodnog dana osoba s invaliditetom.

Ja vam ga neću čestitati, ali uživajte u njemu s onima koji znaju da danas ne trebaju obuti naše cipele, nego nam ponuditi svoje. I to rade svaki dan.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 03.12.2018