"Mladima i nekim budućim sportašima s invaliditetom svakako bih preporučio da se bave boćanjem. Sigurno se neće razočarati, imat će drugačiju percepciju i poglede na svoj invaliditet", kaže jedan od ponajboljih hrvatskih boćara s invaliditetom

Željka Jaričića-Pavičića njegovi prijatelji iz Društva distrofičara Zagreb, koje je 2005. pokrenulo boćarski klub za osobe s invaliditetom, tituliraju kao perjanicu ovog sporta u Hrvatskoj. Laskavu reputaciju stekao je osvajanjem brončanog odličja na boćarskom turniru za osobe s invaliditetom u Barceloni, a od njega slično postignuće očekivalo i na Europskom boćarskom prvenstvu u Portugalu. No, očekivani je uspjeh izostao, što nikako ne znači da se Željko s ovog natjecanja vratio nezadovoljan svojim rezultatom.

Na koji ste se način pripremali za najveće kontinentalno natjecanje u boćanju za osobe s invaliditetom, kao što je bilo ovo Europsko prvenstvo u Portugalu?

- Naš nacionalni boćarski savez sportaša s invaliditetom na najoptimalniji mogući način pripremao nas je za Europsko prvenstvo. Sve je krenulo od međunarodnih pripremnih turnira koji su održani u Barceloni i Pragu. Kroz te turnire željeli smo dobiti uvid u snagu i kvalitetu sportskih protivnika te vidjeti na kojoj smo razini u odnosu na konkurenciju. U Barceloni moj suigrač u paru Davor Komar i ja imali smo prvi zajednički službeni nastup gdje smo odigrali dva susreta u kojima smo poraženi. Bilo je to veliko iskustvo na putu prema Euru. U pojedinačnom dijelu ostvarili smo značajne pobjede koje su nam donijele srebrnu i brončanu medalju. To nam je bila potvrda da smo na dobrom putu. U Pragu krajem svibnja moj suigrač u paru osvojio je 7. mjesto, dok sam ja bio na diobi 13-15. mjesta. Nakon ta dva turnira uslijedilo je nestrpljivo isčekivanje Europskog prvenstva u Portugalu.

Koje su bile Vaše ambicije na Euru?

- Najprije moram izraziti zadovoljstvo mjestom gdje su održane pripreme, a to su Daruvarske toplice. Ono najvažnije za nas sportaše s invaliditetom je sama pristupačnost objekta. Imali smo adekvatne uvjete za završni, finalni dio priprema. Treninzi su provođeni u jutarnjim i popodnevnim terminima, po dva sata. Imali smo dobru atmosferu u ekipi koja je narušena iznenadnim
otkazivanjem nastupa za reprezentaciju od strane našeg prvaka Davora Komara. Ovdje ne bih iznosio razloge otkazivanja ali na sve nas je to djelovalo šokantno s obzirom da smo on i ja željeli ostaviti pozitivan rezultatski trag na Euru. Umjesto njega preko noći sam dobio suigračicu Melisu Osmanović koja je svojom ozbiljnošću, spremnošću da pruži sve od sebe i pozitivnom energijom pokušala nadoknaditi izostanak našeg prvog igrača. Priopreme su bile naporne , intenzivne a sve u funkciji rezultata. Moje su ambicijebile utemeljene na želji i volji da dam sve od sebe na Euru. Osvojiti medalju je cilj svakog sportaša, međutim nismo znali koliko je to realno s obzirom na prvi odlazak na tako veliko natjecanje. Želio bih istaknuti da smo imali priliku upoznati našeg sportskog velikana Ivicu Kostelića. U njemu smo vidjeli jednostavnost, otvorenost i skromnost u svakom smislu. Djelovao je vrlo poticajno na nas prije odlaska na Euro. Počastio nas je dolaskom na jedan naš trening.

S kakvim ste se dojmom  vratili s Europskog prvenstva, u smislu organizacije i mjesta održavanja?

- Treba reći da nije lako organizirati jedan takav sportski događaj koji je okupio 23 zemlje s ukupno 135 sportaša. Već pri samom dolasku u zračnu luku Porto domaćini su nas prevozili prilagođenim autobusima do predviđene destinacije u gradu Guimares. Bili smo smješteni u sportskom hotelu Village  gdje smo imali sve pogodnosti za optimalan boravak. Teško je to opisati riječima, sam prijevoz od hotela do sportske dvorane je ispunjen ponosom što ste u tom trenutku sportaš koji brani boje svoje zemlje. Osjećali smo se poput nogometaša koje prevoze na poprište sportskog nadmetanja. Domaćini su si dali truda da bi svakom od nas boravak i natjecanje ostalo u lijepom sjećanju. Tu su veliku ulogu svojom predanošču odigrali volonteri. Događaj za pamćenje u svakom smislu.

Kakav je status boćanja za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, uživate li podršku nadležnih sportskih tijela?

- S ozirom da je riječ o paraolimpijskom sportu, status je dobar s naglaskom na stalnu borbu i rad za njegov bolji položaj. Te aktivnosti se odvijaju uglavnom u klubovima koji kroz tu prizmu rade na njegovoj promociji i boljitku. Što se tiče
sportskih tijela, tu imamo financiranje od strane Hrvatskog paraolimpijskog odbora koji nam pomaže u organizaciji državnog prventva, nastupima reprezentacije, a sve to pod vodstvom našeg Hrvatskog boćarskog saveza.

U razvijenim zemljama u boćanje sportaša s invaliditetom ulaže se puno više sredstava. Je li se to odražava na samu kvalitetu boćanja za osobe s invaliditetom ili se u Hrvatskoj manjak novca nadoknađuje talentom?

- U zemljama poput Engleske, Portugala, Češke iza sportaša stoje sportske institucije koje im pružaju sve potrebne uvjete za razvoj u vrsne boćare. To se odnosi na svakodnevne treninge, prijevoz, trenere koji s njima imaju dugogodišnji rad. U Engleskoj boćar dobija svog fizioterapeuta, kvalificiran je za rad u tom sportu. Kod nas je to bazirano više kroz obiteljsku podršku i klupski rad. Novac tu mnogo toga određuje. Teško se to može nadoknaditi jedino talentom. Ipak svi zajedno radimo na tome da ovaj sport dovedemo na višu razinu na svim poljima.

Koja je razlika između boćanja kod osoba s invaliditetom i sportaša bez invaliditeta?

- U suštini, razlika je velika. Kod sportaša s invaliditetom boćari su u kolicima, dakle bacaju boće iz sjedećeg položaja. Svi znamo koliko je to teže. Mečevi se odvijaju u sportskim dvoranama i igrači bacaju s lakšim boćama. Kod sportaša bez invaliditeta natjecanja se većinom igraju na vanjski igralištima gdje je podloga pijesak. Sličnost je u pravilu da boćari moraju dobaciti boću do ciljne kugle koja je bijele boje ili bulina. Naravno , u jednom i drugom slučaju o traži rad i treninge da bi se došlo do potrebnih vještina.

Kako se kategoriziraju sportaši s invaliditetom za različite boćarske discipline?
- Treba reći da je uz šah boćanje jedini sport u kojem se mogu natjecati osobe s lokomotornim oštećenjem. Namijenjen je sportašima s težim tjelesnim invaliditetom. U ovom sportu postoje četiri osnovne kategorije. Razvrstane su u discipline od BC 1 do BC 4. Tu je riječ o mišićnoj distrofiji, cerebralnoj paralizi, tetraplegiji, dakle bolestima vezanim za lokomotorno oštećenje. U BC 1 natječu se boćari oboljeli od cerebralne paralize kojima boće priprema i dodaje asistent koji stoji iza njega. BC 2 je kategorija za sportaše oboljele od cerebralne paralize koji boćaju samostalno. U BC 3 se boćaju osobe koje igraju s rampama niz koje spuštaju boće uz pomoć asistenata koji pripremaju boće i rampu. To su sportaši koji nisu u stanju sami bacati boće. U najjačoj boćarskoj disciplini BC 4 u kojoj se natječu sportaši oboljeli od mišične distrofije , tetraplegije... osobe samostalno bacaju boće.
Koja su uostalom pravila igre u ovom sportu?
- Uglavnom se boća na parketu ili glatkim površinama poput gume. Pravila su jako slična klasičnom boćanju. Teren je dimenzija 12,5 x 6 m , igrači su raspoređeni u boksove. Svaki od njih ima šest boća, crvenih ili plavih, i cilj je približiti boću što više do bulina koji je bijele boje i onda se, nakon četiri kruga, dobije ukupni pobjednik. Postoji i nadmetanje u parovima gdje igrači imaju tri boće na dispoziciji te mečevi u kojima igraju timovi koje sačinjavaju po tri boćara sa svake strane i tu se igra s dvije boće po igraču. Odigrava se ukupno šest rundi do konačne pobjede.

Imate li kakvu poruku za neke buduće sportaše s invaliditetom koji bi se okušali u boćanju?
- Mladima i nekim budućim sportašima bih svakako preporučio da se bave ovim dinamačnim sportom. Sigurno se neće razočarati, imat će drugačiju percepciju i poglede na svoj invaliditet. Pokazat će svoje potencijale i mogućnosti. A, možda jednog dana postanu reprezentativci i predstavljaju svoju zemlju. Vrijedno je truda u svakom pogledu. Ako ne probate, nećete znati što ste propustili.

Razgovarao: Mladen Kristić

Objavljeno: 24.07.2013