Nevena je supruga i majka koja se, unatoč paraplegiji, nosi s istim izazovima braka i majčinstva kao svaka druga žena. Zajedno sa suprugom Denisom uživa u odrastanju njihovog sina Dominika i kažu kako su svjesni da, dok su zdravi, sve ostalo mogu riješiti

Moja priča kreće  davne 1996. godine kad sam nakon prometne nesreće postala trajno vezana za invalidska kolica. Prijelom kralježnice je nešto što te promijeni hoćeš-nećeš. Promijeniš kut gledišta, i doslovno i fiktivno. Možda jedna od stvari koja mi je najmanje išla na ruku je bila  dob u kojoj sam stradala, 17 godina, pubertet, srednja škola. Daleko od toga da postoji  vrijeme kada možemo reći da nije problem što ti se tako nešto dogodi. U doba odrastanja, kada ne znaš tko si i što želiš u životu, dobiješ još jedan dodatan teret i moraš se posebno tražiti i prilagođavati.  Postaneš nesiguran do kraja i skoro pa svoje osjećaje možeš usporediti sa osjećajima biljke. Znači, pomiješaju se osjećaji i odjednom te više nema. Dogodi se neki vakuum i nisi siguran koliko je sve to oko tebe stvarnost.

Teški proces prilagođavanja

Najteži period mi je bio u toplicama. Dolazak na ležećim kolicima gledajući u strop,  zidovi obloženi pločicama, uhvatila me panika, sve izgledalo toliko ružno i zapušteno da sam mislila da me vode u mrtvačnicu. I smjeste oni mene u neku malu sobicu, s nekim malim prozorom kroz koji je slabo dolazila svjetlost. Moji roditelji izgubljeni, ja izgubljena, nemam pojma što me čeka, a neka tamo osoba bez da se predstavi, radilo se o medicinskom osoblju, počne uvjeravati moju mamu kako ja nikad više neću hodati. Da se čovjeku smrkne do kraja! Od psihološke pomoći nije bilo ni P.  Jedna mlada psihologinja koja je napravila razgovor sa mnom i neko testiranje, bila je simpatična, daleko od toga da je bila profesionalna i znala što treba napraviti i kako postupati s nedavno stradalom osobom. Tada nisam ni ja znala, ali to i nije bio moj posao. Dani su tekli uzalud, fizikalna terapija od po nekih pola sata-sat nije bila ni dovoljna ni poticajna za bilo što. Potrajalo je moje ležanje,  jer se nisam mogla ni malo uspraviti, odmah bi me hvatala nesvjestica.  Ležala sam mjesec i pol u bolnici prije toplica, razlog sporog dolaska do sjedećeg položaja, bez da se rušim.  Dobila sam kolica. I što sad s njima? Kreni nekud, vrti se po hodniku. Navikavaj se na to što ti je ona osoba prvi dan prikladno prognozirala.  Nije ni to tako loše, živa sam, tu sam, dajte mi nešto da radim, da stvaram, dajte mi neku zanimaciju. Jedina zabava mi je postalo motanje po tuđim sobama, upoznavanje likova kao što sam i sama te sanjarenje o danu kada će mi reći da mogu ići barem kući na vikend.  Vikendi tamo su bili najgori,  nema terapeuta i terapija, nema njih, nema ni u kolica ako se sam ne možeš prebaciti. Pa si ti sad misli. Sestre su se odmah ogradile od tog posla,  one nemaju ništa s time, neće se još uz ostalo "cukati“ s prebacivanjem pacijenata u kolica i na krevet. A ja, valjda 40 kila s krevetom, mogle su me otpuhnuti sa jednog mjesta na drugo. Iz protesta i ljutnje, počela sam se sama „cukati“ i isprobavati dokle mogu i nije me bilo briga hoću li pasti. Neka me dižu s poda, to će im biti lakše. Fascinantna su mi bila i još neka druga njihova tadašnja pravila.  Nema tuširanja vikendom ili  se dogodi da dulje nisi imao stolicu i baš te to muči, ali tijekom vikenda pravilo - nema čišćenja. Govorim o situacijama u kojima smo se našli ja i ostali koji su tada bili tamo, a nisu se mogli za te stvari pobrinuti sami. Nakon dosta vremena su me napokon odlučili puštati doma za vikend. Koliko su me ti odlasci spašavali, toliko me i deprimirala situacija kod kuće zbog arhitektonskih barijera i mnogih drugih stvari. Onda bi uslijedio povratak u toplice. To me žalostilo i veselilo u isto vrijeme jer sam tamo imala prostor za kretanje. Jedino što me u toplicama držalo jesu ljudi koje sam upoznala, ti prijatelji na četiri kotača, sa istim crnim smislom za humor i istim nagonom za vrištanje. Nakon pet mjeseci boravka u toplicama, nisam mogla kući za stalno jer smo živjeli na četvrtom katu, bez lifta. Smještena sam na odjel ortopedije u bolnici u mojem gradu i tu išla na terapiju, daleko bolju od one koja je bila iza mene. Tada sam počela primjećivati kako su moji prijatelji nastavili dalje sa svojim životima, a ja nisam mogla ništa od toga pratiti. Raspao se cijeli moj svijet.

Obitelj iznad svega

Moj karakter mi je često puta u životu naštetio,  ali u ovom slučaju, izvukao me s dna i nakon godine dana konstante rehabilitacije, u proljeće 1997. godine, uslijedio je  povratak kući, u novi dom koji su moji roditelji u međuvremenu podigli. Stvari su se počele mijenjati i smirivati. Voljela sam kao i danas društvo, zabavu, zafrkanciju, često mogu ozbiljnost ostaviti po strani. To je ono što me natjeralo da se pokrenem, stvaram nova poznanstva, tražim ljubav. Moji roditelji su se trudili koliko su mogli i znali, često pretjerujući u brizi što je rezultiralo mojim povremenim otporom prema njima.

Bilo je vrlo teških situacija, kada sam sumnjala da bi netko mene mogao voljeti toliko da bi poželio stvarati sa mnom obitelj. Gledajući okolinu saznavala sam da me sažalijevaju, ne znaju kuda bi me svrstali. Znam to nije bilo u lošoj namjeri ipak je teško kada u tuđim očima vidiš  puno gore nego što je stvarno. Moje konstantno traženje nekih ciljeva, perspektive, nije prestajalo. Jako sam puno razmišljala o svemu, sebi, tko sam.  Prvi puta u životu bila sam spuštena na zemlju i pogledala se u oči u ogledalu. Morala sam povremeno napraviti pokoji inspirativni monolog u glavi kako ne bih skrenula totalno. Odlučila sam taj trenutak da je ovo moja startna pozicija i da ja sad tu krećem ispočetka.

Ljubav na prvi mail

Kada sam stradala, bila sam 3. razred srednje medicinske škole. Obzirom na dijagnozu, nije bilo moguće nastaviti školovanje za taj smjer. Srednja ekonomska je bila najlogičniji izbor,  pa sam položila razliku predmeta i maturirala. Povodom toga kupili smo kompjuter 1999. godine, spojila sam se na internet i doživjela prosvjetljenje. Pristup svemu iz vlastitoga doma bio je očaravajući. Sate sam provodila čitajući sve i svašta te na chatu. Upoznavala pozitivne i negativne strane tog "cyber spacea“. U zimu te godine upoznala sam tako svog supruga.  Naša prva "dotipkavanja“ su počela sasvim slučajno, u želji za upoznavanjem osobe iza nadimka, bila su toliko detaljna, toliko smo govorili o sebi, da sam po malo sumnjala u njegovu iskrenost.  Vrijeme je prolazilo i intenzitet kontakata nije se smanjivao. Pored dopisivanja, telefonski razgovori su bili maratonski. I napokon smo se vidjeli prvi puta nakon nešto više od dva mjeseca poznanstva, u veljači 2000. godine. Da je to bila ljubav na prvi pogled, rekla bih tako, ali to je bila ljubav na prvo čitanje maila! Osjećaji su se razbuktali puno prije nego smo se vidjeli. Tako da kad smo se vidjeli u živo, nije više niti bilo bitno tko kako izgleda. Kako sam ja iz Karlovca, a suprug iz Samobora, naše viđanje je ovisilo o njegovim dolascima kod mene. Upoznavanje s njegovim roditeljima je prošlo iznenađujuće dobro. Očekivala sam puno više bure s obzirom na moj invaliditet. Očito je suprug dobro pripremio teren,  plus ga nije bilo briga za druga mišljenja, on je svoju odluku po pitanju mene već odavno donio.

Triler u trudnoći

Puno smo razgovarali o onome što želimo i znali smo da želimo isto. Provesti život zajedno, možda imati djecu ako će biti sreće. Ja nisam pojma imala da li ću imati ikakvih problema u slučaju da ostanem trudna. Jednostavno si nisam mogla pojmiti da li sam zdrava po tom pitanju te hoće li moje stanje imati izravnog utjecaja na tijek trudnoće.  Pitala sam se i pitala, a u jesen 2001. godine sam dobila priliku saznati! U to vrijeme smo planirali vjenčanje za sljedeću godinu, kraj svibnja. Dokaz da u životu moraš biti spreman na mijenjanje planova, tj. imati onaj rezervni plan. Poželjeli smo požuriti vjenčanje i napraviti to potpuno ležerno, odredili datum, Silvestrovo 2001. Kada sam osjetila prve mučnine, nije mi na kraj pameti bilo da će to potrajati.

"Živimo dan za danom, stvaramo planove, radimo na boljoj budućnosti, borimo se s preprekama. Ponekad su one fizičke, ponekad u glavama drugih ljudi"

Što se tiče same trudnoće, nije bilo problema. Nisam morala nešto pretjerano paziti ali ta mučnina i povraćanje me iscrpilo i ja sam se osjećala bolesnom. Nekoliko puta sam završila u bolnici na infuziji. Neki doktori su me uvjeravali da je to na psihičkoj bazi, a ja sam njih uvjeravala da nije. Prošla sam nešto strašno u životu i nisam imala takvih problema. Nedavno sam saznala da postoji dijagnoza baš za takve trudnice koje imaju pretjeranu mučninu sa povraćanjem. Zbog čega to meni nitko nije predložio da se ispita, ostaje nepoznanica.
Obitelj i prijatelji su bili sretni zbog nas iako mislim i iznenađeni da netko sa dijagnozom paraplegija može ostati u drugom stanju i to odraditi uspješno. Trudnoća je prošla više ležeći nego sjedeći, manje jedući više povraćajući. Plavi lavor je bio moj najbolji prijatelj.  Trebalo je nabaviti opremu za dijete, a to je značilo da sve što se može, treba prilagoditi i meni s obzirom na kolica. Pa smo tako stol za prematanje sami napravili, tj. moji roditelji. Jedan manji stari stol je obložen komadom spužve i presvučen sa vodootpornim materijalom koji se inače stavlja na stolove za presvlačenje. Na taj način sam ja mogla ravno ispod stola do djeteta. Za kadicu za kupanje su mi od željezne konstrukcije napravili postolje kako bi na isti način mogla prići. Odjeća je bila spremna, nešto novo nešto dobiveno, soba je bila uređena, krevetić i kolica u pripremi i mogli smo nastaviti dalje sa povraćanjem. Taman kad sam se malčice opustila i imala mjesec dana do poroda, nešto se počelo događati. Imala sam pritisak u trbuhu, u leđima, neugoda. Odmah sam znala da su to trudovi. Bila sam malo otvorena i pokušali su trudove zaustaviti tokolizom računajući da će biti u redu, da ću ostati u bolnici na mirovanju kako bi se porod odgodio. No sa prvom kapljicom infuzije, ja sam se skoro onesvijestila. Ginekolog je vidio da od toga neće biti ništa. Tada sam se već zbilja loše osjećala, trbuh je bio napet i trudovi se nisu smirivali. Da bi izbjegli bilo kakve komplikacije, odlučili su se na carski što mi je iskreno sasvim odgovaralo. Smatrala sam i sama da je to najsigurniji način da dijete dođe na svijet,  i zbog mojeg smanjenog osjeta, bojala sam se da ne bi mogla znati reći ako bi nešto bilo loše. I tako je dečko došao na svijet,  nedonošće koje je uranilo 5 tjedana pa je prema tome bio smješten u inkubator.

Sretni, usprkos egzistenciji

Kako smo tada živjeli sa mojim roditeljima, puno mi je značila mamina pomoć. Bez nje ne bih uspjela. Prvi dolazak patronažne sestre je bio vrlo kratak i završio riječima: "Vidim da imate pomoć mame, pa ja ne moram više dolaziti“. Trebala je,  jako puno toga ni moja mama nije znala ili se više nije sjećala. Ja sam se ulovila kompjutera i foruma te iz iskustava drugih mama učila o mnogočemu. Veselili smo se svemu što je njegovo odrastanje donosilo. Bio je vrlo aktivna i zdrava beba. Obožavao je moja kolica i pentranje po njima da bi mi sjeo u krilo. Tako smo se nas dvoje vozali po kući i obavljali sve i svašta. Nakon dvije godine rada, ostala sam bez posla, a malo se i zabrinula za svoje zdravlje. Odlučila sam se na invalidsku mirovinu. Tako sam se ja počela hvaliti da sam sada prava kućanica. Prije godinu i pol sam položila vozački ispit i kupili smo auto koji smo prilagodili da ga mogu voziti. Dobila sam dodatnu samostalnost, a i zadovoljstvo vožnje. Moj školarac mi pomaže u svemu, ponekad uz malo nezadovoljstva, što je i normalno. Suprug je jedini zaposlen i na njemu je u stvari naša egzistencija s time i pritisak kako ćemo sutra. Živimo dan za danom, stvaramo planove, radimo na boljoj budućnosti, borimo se s preprekama. Ponekad su one fizičke, ponekad u glavama drugih ljudi. Sve u svemu, sretni smo.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 25.07.2013