Da bi osoba s invaliditetom uspjela ostvariti neki svoj cilj mora u svemu vidjeti izazov a ne problem, mora ostati motivirana i kada ništa nije jednostavno, mora moći stvoriti svoje mjesto pod suncem i u svakoj situaciji znati koliko vrijedi

 

Jedan je to od zakjlučaka tribine pod nazivom 'Svijest o nama', u organizaciji CeDePe-a Zagreb, održana povodom povodom Svjetskog dana cerebralne paralize u prostorijama Društva, u kvartu Sloboština, s ciljem osvješćivanja javnosti o problemima s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću. O svojim su iskustvima govorili Monika Gerić, Iva Rožanković , Želimir Lah, Ivona Budišćak i Igor Jaklenec koji su svjedočili o izazovima, ali predrasudama s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom.

"Sve stvari u životu postigla sam na teži način. Ispričat ću vam tri priče, a prva se odnosi na moju 'izgubljenost', zatvorenost u četiri zida nakon srednje škole", rekla je Monika Gerić.

"Nisam poznavala vlastiti grad jer sam se uvijek kretala u društvu. Jednog dana su me prijateljice doslovno natjerale da dođem u kafić, ogroman strah je bio u meni, ali sam uspjela a osjećaj je neopisiv, bila je to prekretnica u mom životu. Novi izazov koji sam savladala bio samostalan ostanak kod kuće i spremanje obroka jer su uvijek do tada roditelji bdjeli nada mnom i servirali mi sve na gotovo. Najveći izazov je bilo hodanje nakon nezgode. Činilo se nemoguće, ali pokušavala sam i pokušavala i ponovno uspjela. Ako imate dijete s invaliditetom, a ono ima mogućnosti da ide kud želi potičite ga u tome, ne radite mu dodatne zapreke. Ako pak dijete nema te mogućnosti, budite uz njega. Neka vam svaki dan bude izazov, a ne problem", zaključila je svoje izlaganje Monika.

Iva Rožanković govorila je o predrasudama, a neke od njih jako su je boljele. Iva otežano govori pa do predrasuda i krivih zaključaka dolazi vrlo često.

"Jednom prilikom sam otišla u crkvu i zamolila gospođu da mi otvori vrata, a ona je rekla da je zaboravila novčanik. Osim što me nije razumjela, pomislila je da sam prosjak. Osjećaj je bio užasno ponižavajući. Od kada imam asistenticu više sama odlazim u grad, trgovinu , poštu, ljekarnu i doživljavam da se na tim mjestima jednostavno automatski obraćaju asistentici, mene potpuno ignoriraju što me tjera da još glasnije dokažem svoje intelektualne sposobnosti. Kada sam prvi put baš samostalno iša u gad bojala sam se kako ću ljude uopće pitati za pomoć, hoće li me razumjeti, ali na moje iznenađenje ljudi su bili otvoreni i to mi je podiglo samopouzdanje. Veliki problem je osobni osjećaj manje vrijednosti, a još veći kada se pojedine osobe s invaliditetom uzdižu i omalovažavaju one 'slabije', manje glasne, one koji manje mogu fizički. Znalo mi se događati i prešutno ušutkavanje zbog otežanog govora u smislu: Što će ona govoriti, ionako je nitko ne razumije. Česta predrasuda je i kad nas ljudi sažalijevaju i kažu da nam život nije lijep – uvijek odgovaram da je itekako lijep i vrijedi ga živjeti. Predrasude su naučeni stav koji ćemo promijeniti sam samo većom prisutnošću u javnosti", zaključila je Iva.

 

"Moja cjeloživotna motivacija je povijest, to mi je struka i strast, koliko god žrtve da je to od mene tražilo nikada nisam pomišljao odustati od studija povijesti. 'Možeš ti to, idemo dalje', uvijek me je vodilo, iako su me trojca kolega nosila po tada nepristupačnom Filozofskom fakultetu. Bilo je i kriza, pitanja hoću li izdržati, ali brzo sam se podigao. Nakon diplome bio sam dugo na Zavodu za zapošljavanje, onda sam počeo pisati za jedan tjednik recenzije povijesnih knjiga. Danas bih htio biti radijski urednik jer me glazba uvijek podizala", rekao je Želimir Lah kojeg motivacija da ide naprijed nikad nije napustila.

Ivona Budišćak iz Klinča Sela je svjedočila o tome koliko je ponekad osobi s invaliditetom teško uključiti se u lokalnu zajednicu i među vršnjake. Često okolina očekuje da se ukalupimo u određene stereotipe, ako to ne možemo - isključeni smo.

"Prvu uključenost i samostalnost osjetila sam tek u srednjoj školi, ali nakon završetka škole sam se ponovo našla u svojoj sredini – isključena. Onda sam se učlanila u udrugu CeDePe gdje sam ponovno počela živjeti i uključila se u brojne aktivnosti. Želja mi je još više se osamostaliti, zaposliti se. Nikad ne odustajte, borite se i motivirajte jedni druge", poručila je Ivona.

"Shvatite da morate naći svoj put, na teži način. Kad živite sami, puno jasnije spoznate što sve možete napraviti i koliko vrijedite“, rekao je Igor Jaklenec kojemu je životni put bio trnovit zbog loših odnosa u obitelji, potom i smrti roditelja.

Nadamo se da će predrasuda prema osobama s invaliditetom biti sve manje, da ćemo se izazovu svi radovati jer smo sigurni da ćemo ga moći prevladati, da ćemo imati podršku od strane društva i priliku da ostvarimo svoj cilj, zaključak je Tribine.

Anita Blažinović

Objavljeno: 05.10.2017