Moram priznati, u posljednje vrijeme novinari pokazuju veći interes za moju populaciju. Posebno vole jadne, slabe, nemoćne koji žive na rubu bijede i traže pomoć u kombinaciji s donatorskim večerama, aukcijama na kojima se prikupljaju sredstva za osobe s invaliditetom, bolesnu ili djecu s teškoćama u razvoju

Ponekad se pitam gledam li svijet u iskrivljenom ogledalu. Kolica su mi detalj koji me rasplakao samo kad sam prvi put vidjela svoja vlastita. Bila su mi znak da je moje stanje definitivno vezano uz njih. Danas ih poštujem i glancam kao neki muškarci svoje automobile. Sjećam se jedne situacije dok nisam ni sanjala da ću i ja postati dio svijeta osoba s invaliditetom. Bili smo u autu i uz rub ceste se vozilo dvoje ljudi u invalidskim kolicima. Pomislila sam opasno je, mogao bi ih udariti automobil. Ali nisam razmišljala o njima kao o jadnicima. Ljudi kao i svi ostali. Baš iz tih ranijih razmišljanja nije mi jasno zašto ljudi često reagiraju radoznalim pogledima i čuđenjem kada me upoznaju. Nakon što se opuste kažu: "Pa ti si potpuno normalna, ne osjećam da se razlikuješ od zdravih ljudi.“ Vi niste normalni s predrasudama s kojima živite. Nisu mediji glavni krivci za ponižavajući stav prema nama, ali i njihov način izvještavanja stvara sliku koju mase prihvaćaju.

Krivi smo što postojimo

Moram priznati, u posljednje vrijeme novinari pokazuju veći interes za moju populaciju. Posebno vole jadne, slabe, nemoćne koji žive na rubu bijede i traže pomoć u kombinaciji s donatorskim večerama, aukcijama kojima se prikupljaju sredstva za osobe s invaliditetom, bolesnu ili djecu s teškoćama u razvoju. Tada je prisutan i  veliki broj naših tzv. zvijezda koje mediji obožavaju. Akciji koju prati neka od tih poznatih faca uspjeh je osiguran. Još ako se fotografira uz osobu čije tijelo je deformirano bolešću - vrhunac dobročinstva! Unaprijed mogu pogoditi izjave zvijezda događanja na kojim ističu zadovoljstvo sudjelovanja u akciji kojom će se pomoći i uvijek će se rado odazvati na takva događanja. Koja ironija,  gomila napirlitanih zvijezda koje propagiraju svoje visoke moralne vrijednosti.

Kako vrijeme prolazi uskoro ćemo morati zahvaljivati što imamo mogućnost da dišemo, mi koji možemo samostalno disati. Nailazim na situacije da bi nas najradije izbacili iz nekih prostora kada sam s još osoba u invalidskim kolicima. Remetimo red, zauzimamo previše prostora, ne razumijemo zašto je u sanitarni čvor nemoguće ući. Stvarno smo naporni. I tada još očekujemo od medija da nas podrže kada tražimo medijski prostor kako bi ukazali na nepravilnosti u svakodnevnom životu. 

Priprema, pozor, poza

Tužno mi je gledati kako u svrhu političke promocije osobe s invaliditetom služe kao kulisa i mirno statiraju dok  ih vladajuće strukture koriste za vlastitu promociju. Reportaže o nama toliko su nabijene emocijama da i mene zbune. Ne znam što da radim, je li bolje da se smijem ili plačem. Ide se iz krajnosti u krajnost. Totalni jadnici koji bude sažaljenje kada traže neka osnovna prava i reporter tužnim glasom objašnjava razlog za pojavljivanje osoba s invaliditetom u emisiji. Ili hvalospjevi i čuđenje kada predstavljaju primjer najjednostavnijeg i normalnog života osobe s invaliditetom koja ide u školu, radi, bavi se sportom ili je pokrenula neku akciju. Zašto je tako teško pojmiti da su osobe s invaliditetom ljudi kao i svi ostali. Imaju invaliditet koji ih ne određuje, i oni mogu biti zli, lažljivci, problematični, dobri, simpatični, antipatični kao i svaka druga osoba. Mogu raditi, stvarati, biti aktivni ili samo lijenčine koje su prihvatile i žive ulogu invalida. Dobro znate da ne govorim o osobama koje nisu u mogućnosti sudjelovati ni u jednom obliku aktivnosti, jer ih onemogućava invaliditet.

"Sjećam se perioda kada smo imali dvije saborske zastupnice s invaliditetom, imamo i pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom. Zašto te žene nikada nisam vidjela na raznim modnim događanjima i glamuroznim večerama kojima su prisustvovale političarke i ostale javne osobe?"

Poželjni smo samo kao imaginarni likovi u sapunicama kako bi zaplet bio dinamičniji, pa u svakoj postoji lik  koji završi u invalidskim kolicima i gle čuda uvijek se oporavi bez obzira ne katastrofalne dijagnoze. Tako ja povremeno djeci koja su česti gledatelji tih serija moram objašnjavati da ne glumim i neću ustati. Tamo slijepi uvijek progledaju, gluhi opet čuju, nema neizlječivih stanja. Bolesno je društvo u kojem živim.

Ponižavanje paraolimpijaca

Sjećam se perioda kada smo imali dvije saborske zastupnice s invaliditetom, a imamo i pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom. Zašto te žene nikada nisam vidjela na raznim modnim događanjima i glamuroznim večerama kojima su prisustvovale političarke i ostale javne osobe? Čula sam da ih se ne poziva. Ne razumijem na osnovu čega? Svojim radom došle su do položaja na kojem su bile i jesu danas. Ipak, ignorira ih se. Što je sa sportašima s invaliditetom. Za koga se pišu priče o društvu jednakih mogućnosti ? Hrvatski sabor je usvojio Zakon o naknadama za sportsku izvrsnost kojima je paraolimpijcima osvajačima medalja na svjetskim prvenstvima uskraćeno pravo na tu naknadu koju njihove kolege olimpijci ostvaruju.  Mediji su slavili donesen Zakon, ne spominjući paraolimpijce koji su diskriminirani i poniženi. Stoga bilo bi pošteno da stanemo s pričama o društvu jednakih mogućnosti. Mi sami sebi otvaramo vrata uspjeha i postižemo zacrtane ciljeve. Društvo nam često postavlja dodatne prepreke. Ako živimo dostojanstveno, radimo i aktivni smo, ostvarujemo to zahvaljujući vlastitoj volji i snazi.

Objavljeno: 20.07.2013