Najveće i najvažnije pomake u integraciji možemo napraviti korigiranjem obrazovnog sustava, ali i obrazovanje je tek jedan kotačić u cijeloj priči, jer integracija zahvaća apsolutno svaki dio života

 

Novinarstvo je zanimljiva stvar. I ne mislim pri tome na površinsku zanimljivost proizašlu iz dinamičnosti posla, i nužnih i brojnih društvenih interakcija. Naravno, i to je zanimljivo, no mislim na jednu, po meni, puno dublju zanimljivost. Već sam pisao o tome kako je novinarstvo vrlo odgovoran posao. Odnosno, bar bi trebalo biti. Vrlo velik dio te odgovornosti je i nepristrano prenošenje informacija. Objektivno informiranje javnosti. Posebna je priča koliko su mediji uistinu objektivni i nepristrani pa o tome neću pisati, iako i to može imati veze s osobama s invaliditetom. Međutim, novinarstvo ima i svoju subjektivnu stranu. To bi, otprilike, trebale biti kolumne – prostor u kojem novinar, kolumnist, može iznijeti vlastito viđenje neke aktualnosti, fenomena ili bilo čega trećeg.

Moje su kolumne dosad uglavnom bile, rekao bih, ograničeno subjektivne. Trudio sam se, u većini slučajeva, samo subjektivno začiniti nekakve objektivne momente i detalje vezane uz život osoba s invaliditetom. Danas ću si ipak dopustiti malo dublje subjektivnu analizu pa me još više nego inače zanima vaše viđenje ovog mog monologa.

Ljude možemo dijeliti po raznim fizičkim, karakternim i mnogim drugim osobinama. Podjele nisu nužno dobra stvar, iako stereotipi i predrasude, iz kojih podjele često proizlaze, mogu biti korisno i pritom nimalo štetno oruđe, o čemu sam već ranije pisao. Osobe s invaliditetom dijelim u tri kategorije, no ta moja podjela nije osnovana na predrasudama, nego na promatranju pojedinaca, pa vjerujem da nije štetna. Možda nije ni posebno korisna, ali bi mogla biti dovoljno zanimljiva za par redaka teksta. Posebno ako je sagledamo iz perspektive integracije, kao što ću ja ovdje učiniti.

Prva kategorija, ili skupina osoba s invaliditetom su, kako ja volim reći, profesionalni invalidi. Ljudi su to kojima je invaliditet postao središte života. Svojevrsna opsesija. To ne mora nužno biti negativno u smislu da se takve osobe samosažaljevaju zatvorene u svom malom svijetu, iako i takvih slučajeva ima više nego što mislite. Ne, oni su često osobe koje svojim aktivizmom puno dobroga učine za osobe s invaliditetom. Međutim, i u takvom svom djelovanju, oni imaju jako malo doticaja s ostatkom svijeta, a ako i imaju, onda je sve to kroz prizmu invaliditeta. Nažalost, koliko god takav pristup bio štetan za njih same, ili dobar za ostale osobe s invaliditetom, u smislu integracije ima zanemariv učinak. Ako želimo biti prihvaćeni, ostatak svijeta mora znati da osobe s invaliditetom nisu samo invalidi.

Druga skupina stoji, ili sjedi, na drugom kraju istog spektra. Koliko god njihov invaliditet bio vidljiv, te osobe ga ne vide. Ne žele ga vidjeti i ignoriraju ga koliko god to mogu. Ne koriste većinu prava i povlastica, nisu članovi udruga i minimalno se druže s drugim osobama s invaliditetom, ako ikako. Zaključit ćete, sasvim logično, kako takve osobe žive pravu i potpunu integraciju. To je, međutim, samo djelomično točno. Jasno, oni jesu uistinu integrirani u društvo. Ali razmislite o ovome – osobe iz ove kategorije često imaju negativan stav o invaliditetu. Samim time, imaju negativan stav o sebi, ali i o svima nama, a takav stav onda prenose i na svoju okolinu. Njihovi će prijatelji imati doticaja samo s njima, a ostale će osobe s invaliditetom, ako ih i sretnu, radije izbjegavati nego ulaziti u interakciju s njima. Možemo li onda govoriti o integraciji?

Možda pogađate – treća se skupina osoba s invaliditetom nalazi između ove dvije krajnosti. Ostavio sam ih za kraj, jer mislim da za integraciju naše populacije naprave najviše dobroga. Najbolje od oba svijeta. Takvi su ljudi nerijetko također aktivisti, ali aktivizam i pozitivan stav o invaliditetu šire svuda oko sebe. Imaju prijatelje s invaliditetom i bez invaliditeta, i što je najvažnije, trude se upoznat ih jedne s drugima. Prihvaćaju svoj invaliditet, vole i druge upoznati s njim, ali nikoga s tim ne opterećuju. Osobno, smatram da sam baš u ovoj skupini, ali me posebno veseli što mi se čini da nas tu sve više ima. Sukladno tome, druge dvije skupine gube na brojnosti, što je još bolje.

Da zaključim – integracija je jedna od najvažnijih stvari za osobe s invaliditetom, ako ne i najvažnija. Osobno, mislim da najveće i najvažnije pozitivne pomake u integraciji možemo napraviti korigiranjem obrazovnog sustava, što je posebna tema. Ali i obrazovanje je tek jedan kotačić u cijeloj priči, jer integracija zahvaća apsolutno svaki, i najmanji dio života. Svaki dan.

A pouka? Ima li pouke u ovoj priči?

Ima. Integracija u velikoj mjeri ovisi o nama. Ali prava se integracija mora dogoditi u nama.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 03.07.2017