Moja priča: Ivan Bogdanović
"Želim uputiti poruku svim osobama s invaliditetom da ne očekuju od društva razumijevanje ako nisu u stanju razumjeti sami sebe, i ako nemaju samoaktiviteta s kojim će doprinijeti transformaciji društvene zajednice", kaže ovaj slijepi student povijesti i filozofije
Ivan Bigdanović, slijepi student povijesti i filozofije iz Seoca, malog mjesta iznad Omiša, kaže da njegova životna priča ne bi trebala biti povod za čuđenje, već normalna priča učenika koji voli i želi učiti te stjecati nova znanja. Nažalost, ,javnost i danas s iznenađenjem doživljava osobe s invaliditetom koje se obrazuju.
Velika pomoć Roberta Jarnija
"Osnovnu sam školu pohađao u malom mjestu Čišla, desetak kilometara od Omiša. Od samih mojih obrazovnih početaka imao sam sreću da sam imao potporu cijele razredne zajednice, učiteljskog kolektiva, ali i cijele škole. Nastavnici su prepoznali moje individualne kvalitete i poticali ih. Od petog razreda kreće moja učenička renesansa, od tada sam redovni sudionik županijskih natjecanja iz zemljopisa, najbolji mi je uspjeh bilo osvojeno drugo mjesto u županiji 2005. godine. Posljednja dva razreda osnovne škole bio sam sudionik i državnih natjecanja, a sva četiri razreda sam bio odličan učenik. Najveći problem tijekom moga osnovnoškolskog obrazovanja bila je skupoća udžbenika na Brailleovom pismu, cijena se je kretala i do 50.000 kuna. Sve smo te barijere rješavali jer smo se držali zajedno kao obitelj, bili jedni drugima potpora, međusobno se uvažavali, nastojali si svakodnevne probleme učiniti jednostavnijima i lakše prebrodivima.
Već sam u petom razredu imao viziju što želim u životu, znao sam da moram završiti veliku školu, znao sam da je količina poslova prilagođena slijepima limitirana, a ona zanimanja koja slijepi mogu raditi meni su često nezanimljiva. Već sam tada znao da ću ići u Opću gimnaziju u Omišu, tadašnji ravnatelj gimnazije Srećko Zelić godinu je dana ranije pripremao teren za moj dolazak u tu školu. Od trećeg razreda gimnazije Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta odlučilo je subvencionirati moje udžbenike, a ogroman doprinos mojemu obrazovanju dao je nogometaš Robert Jarni koji mi je poklonio skupu elektroničku bilježnicu s kojom sam uspješno završio gimnazijsko obrazovanje, maturirao s vrlo dobrim uspjehom.
Problem mobilnosti
Veliki problem koji se tada javio bio je što sam svakodnevno od autobusne stanice do škole morao pješačiti oko 700 metara, i zbog neprilagođenosti voznih redova svakodnevno čekati autobus sat vremena. Po nekoj inerciji, nakon gimnazije slijedi odluka o upisu na fakultet. Tu sam bio znatno neodlučniji, htio sam studirati geografiju, ali nje nije bilo u Splitu već u Zadru. Nisam htio napuštati Split, jer bi tako grad ostao uskraćen za jedno novo iskustvo, htio sam psihologiju koje također nije bilo u Splitu. Povijest sam volio već od osnovne škole, moja pokojna nastavnica povijesti Matija Kovo je radi mene naučila Brailleovo pismo i trudila se povijesne i geografske sadržaje radi mene što slikovitije opisivati. Odabrao sam filozofski fakultet u Splitu, smjer povijest i filozofiju. Filozofija je odličan studij za širenje vokabulara, širenje životnih horizonata", priča Ivan.
"Diploma prvostupnika najviše znači mojim roditeljimajer im je svjetionik i putokaz da su se njihove muke i upornosti isplatile, da polako izrastam u zrelu, samostalnu i samosvjesnu osobu", kaže Ivan
Brailleovo pismo je namijenjeno slabovidnim ili slijepim osobama, koje je 1821. godine osmislio Louis Braille. Svako slovo Brailleovog pisma sastoji se iz šest točaka organiziranih u dva stupca po tri točke (koje su udubljene ili ispupčene), svakom slovu abecede odgovara određena kombinacija tih reljefnih točaka. Funkciju Brailleovog pisma danas nadopunjuju razna tehnološka rješenja, no ne mogu ga u potpunosti zamijeniti. Stoga ono ima veliko značenje u obrazovanju i uopće u životu slijepih. Prisutnost Brailleovog pisma u svim mogućim aspektima ljudskog života i društva trebao bi biti dijelom jedinstvene opće politike socijalnog programa jedne moderne države. Jednako kao što se danas mora omogućiti pristup invalidskim kolicima – objektima, prelasku ulice tako se treba izboriti za jednakost Brailleovog pisma s crnim tiskom gdje god je to moguće.
Nedostatak literature za slijepe
"Vrijeme studiranja je bilo i jest dosta turbulentno, filozofski fakultet u Splitu je dislociran. Usprkos tome sve sam te lokacije svladavao samostalno, gdje bi zapelo tu se nebi ustručavao pitati za pomoć. Otkrio sam da je najveći problem nedostatak literature adaptirane slijepim osobama. Zabluda je da knjige moraju biti na Brailleovom pismu, knjige mogu biti i u digitalnom obliku, jer danas slijepi većinom studiraju uz pomoć računala s čitačem zaslona. Tu sam razradio i cijeli koncept prilagodbe, ukratko, knjige bi bile u word ili pdf formatu, tekst na ekranu bi bio skriven, download ne bi bio moguć, a knjige bi se nalazile na mrežnim stranicama institucije koja bi projekt vodila. No da ne bi ostalo sve na pustim riječima pokrenuo sam i organizaciju studentske konferencije u Splitu koja se je održala 11. svibnja. Organizator je bila udruga studenata povijesti Toma Arhiđakon na moju inicijativu, a organizaciju konferencije svesrdno je podržalo Sveučilište u Splitu na čelu s Filozofskim fakultetom u Splitu, Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Na konferenciji su apostrofirani neki problemi i ponuđena neka rješenja, na meni je ali i na cijelom društvu da vidimo u kojoj ćemo ih mjeri moći implementirati.
Diploma prvostupnika i moja promocija u petak 12. srpnja 2013. godine tek je prvi korak ka mojem potpunom cilju - završetku fakulteta, Ona najviše znači mojim roditeljima jer im je svjetionik i putokaz da su se njihove muke i upornosti isplatile, da polako izrastam u zrelu, samostalnu i samosvjesnu osobu.
Želim uputiti poruku svim osobama s invaliditetom da ne očekuju od društva razumijevanje ako nisu u stanju razumjeti sami sebe, i ako nemaju samoaktiviteta s kojim će oni doprinijeti transformaciji društva.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 16.07.2013