Ivan Cvitanović, predsjednik udruge PROINKLUZIJA koja okuplja pomoćnike u odgojno-obrazovnom procesu, analizira zašto je mjera za zapošljavanje 'Mladi za mlade' pogubna za inkluzivno obrazovanje djece s teškoćama u razvoju

Povodom objavljivanja gore mjere Hrvatskog zavoda za zapošljavanja "Mladi za mlade" koja se odnosi na zaposlenje mladih s gimnazijskim obrazovanjem i sveučilišnih prvostupnika do 29 godina starosti, a koje se ostvaruje u svrhu pružanja odgojno - obrazovne podrške u inkluzivnom obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju, ispred udruge PROINKLUZIJA osjećam obvezu navesti pozitivna obilježja navedene mjere, ali i upozoriti na brojne nedostatke koje donosi, a koji će ostaviti negativne implikacije na učenike s teškoćama te cjelokupni proces inkluzivnog obrazovanja.

Brisanje s liste nezaposlenih

Pod pozitivnim obilježjima naveo bih nekoliko činjenica. Naime, samo postojanje mjere je pozitivno i daje nam kakvu - takvu nadu da će učenici kojima je potrebna podrška tu istu podršku i ostvariti. Veseli me i povećanje prihoda pomoćnika, što je u vremenu krize neočekivan pomak na bolje.

S druge strane, mjera donosi mnogo više negativnih posljedica koje će se odraziti na učenike s teškoćama i inkluzivno obrazovanje, pa i obrazovanje uopće, jer je čnjenica da je mjera osmišljena prvenstveno zbog prividnog tj. privremenog brisanja mladih s liste stotina tisuća nezaposlenih, a ne zbog osiguravanja neophodne podrške učenicima s teškoćama u razvoju.

Naime, postavlja se pitanje koliko će učenika moći ostvariti podršku na ovaj način? Sjećamo se mjere stručnog osposobljavanja mladih, fakultetski obrazovanih ljudi. Mnoge odgojno - obrazovne ustanove nisu pronašle osobu za taj vid zaposlenja, a agonija iznalaženja drugih modela zaposlenja i financiranja pomoćnika učenicima s teškoćama trajala je nekoliko mjeseci po početku školske godine, iako je do tada sve trebalo biti rješeno. Početak nove školske godine donijet će isti problem u još većem broju, jer većina prvostupnika nastavlja magistarski studij, a on im ne ostavlja dovoljno prostora za rad. Također, većina gimnazijalaca nastavlja školovanje na visokim učilištima. I jedni i drugi svjesni da sa stečenim kvalifikacijama ne mogu pronaći zadovoljavajuće radno mjesto.

Protuznanstveno rješenje

Postavlja se i pitanje na koje se prvostupnike odnosi ova mjera i koliko su 19-ogodišnjaci spremni za ovaj zahtjevni posao? Hoće li kao pomoćnici učenicima s većim teškoćama moći raditi tek maturirani gimnazijalci i prvostupnici npr. elektrotehnike ili šumarstva, iako nemaju nikakva znanja iz područja psihologije, razvojne psihologije, opće i specijalne metodike i didaktike, specifična znanja o pojedinim vrstama i stupnjevima teškoća i njihovim implikacijama na funkcioniranje učenika i njihove posebne odgojno - obrazovne potrebe?

Učenici s teškoćama nisu pokusni kunići i nije prikladno ni praktično da im se svake školske godine izmjenjuju pomoćnici i to iz više razloga: da bi pomoćnik stekao dovoljno znanja iz gore navedenih područja potrebni su mjeseci rada, edukacije i učenja, a nerijetko je potrebno jednako toliko vremena da bi učenik prihvatio novog pomoćnika. To je posebno očito kod obrazovanja učenika s teškoćama iz autističnog spektra, teškoćama u ponašanju te intelektualnim teškoćama. Takvi učenici su osjetljivi i na najmanje promjene pa me čudi da će MZOŠ te savjetnici ministra Željka Jovanovića rehabilitacijskog profila poduprijeti takvo protuznanstveno rješenje.

MZOŠ treba iznaći rješenje za nastavak rada iskusnih pomoćnika koji bi više godina u kontinuitetu radili s učenicima s takvim teškoćama. Takvi su modeli uspješno ostvareni u obrazovnim sustavima SAD-a, Kanade i UK-a, te ne vidim realne prepreke da ne zažive u odgojno - obrazovnom sustavu RH, pogotovo s obzirom na činjenicu da ne iziskuju dodatna materijalna sredstva. Sustavi navedenih zemalja takve pomoćnike nazivaju "visokoobrazovani pomoćnici", paraedukatori" i  "paraprofesionalci". Grade karijeru kao profesionalni pomoćnici te imaju mnogo teoretskog i praktičnog znanja. Uglavnom rade s učenicima s težim teškoćama i razlikuju se od "običnih pomoćnika" koji rade s učenicima s blažim teškoćama i kojima nije cilj potpuni prrofesionalni angažman. Takav sustav polučuje izvrsne rezultate te se primjenjuje u sve većem broju zemalja.

Preduvjeti za kaos

Potrebno je, također, misliti i na ostale učenike u razredima, a ne samo na učenike s teškoćama. I oni na početku i na kraju svake školske godine, a ponekad i nekoliko puta tijekom godine, doživljavaju psihoemocionalni šok pri razdvajanju od pomoćnika kojeg su prihvatili i zavoljeli kao drugog učitelja, te pri prihvaćanju novog.

Situacija nije jednostavna ni za učitelje / profesore koji svake godine dobivaju novog suradnika i koji unatoč uspješnoj suradnji s dosadašnjim pomoćnikom u razred primaju novu, needuciranu osobu. Usuđujem se reći da zbog ovakvih modela najmanje pola aktivnog dijela školske godine prođe u upoznavanjima, razdvajanjima i učenjima osnovih stvari koje pomoćnik treba znati prije nego uđe u razred.

Sve ovo predstavlja problem i mnogim roditeljima: upoznavanja novog pomoćnika, stalni odlasci u školu u prvim mjesecima školske godine, ponovno podučavanje pomoćnika o specifičnostima učenika, rad na ostvarivanju kvalitetne komunikacije i odnosa s pomoćnikom...

Postavlja se i pitanje tko će raditi s učenicima kojima je potrebna njega, tj. jesu li pomoćnici koje zapošljava ova mjera osposobljeni za takav rad? Agencija za odgoj i obrazovanje,  neovisno tijelo koje je zaduženo za osposobljavanje pomoćnika, ali ni mobilni timovi koje predviđa Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama, ne mogu pružiti takav vid osposobljavanja pomoćnika u ustanovi koja zapošljava pomoćnike, već isključivo u ustanovi koja se bavi njegom, što će biti teško izvedivo i neisplativo. Ulaganje u osposobljavanje za takva specifična znanja bilo bi isplativo samo kod pomoćnika koji će se u sustavu zadržati kroz duže vrijeme, što uz ovu mjeru neće biti moguće. Pošto sam naveo Agenciju, htio bih napomenuti da je, na zahtjev ustanove koja zapošljava pomoćnika, a uz suglasnost koju Agencija traži od MZOŠ, Agencija dužna educirati pomoćnika. Možemo, također, postaviti i pitanje o kvaliteti tih edukacija, ali vjerujem da će u narednim mjesecima uznapredovati. Naime, trenutačno su zastarjele, površne i ne pružaju nikakva praktična znanja. Svatko tko se želi informirati o određenoj teškoći to može kroz čitanje literature. I učitelji i pomoćnici gladuju za praktičnim znanjima koje im Agencija u svojim programima, na žalost, u ovom trenutku ne nudi.

Stari problemi koji uzrokuju nove

Suočavamo se, dakle, s novim modelom zaposlenja pomoćnika koji je sa sobom donio stare probleme, pa i neke nove.

Na poseban me način žalosti što mnogi pomoćnici i mnogi članovi Udruge koju zastupam, a stariji su od 29 godina, imaju sve manje prostora za nastavak rada u ovom zanimanju, unatoč zavidnoj razini znanja i osposobljenosti za rad kojima raspolažu.

Nije li, desetak godina od uvođenja pomoćnika u naše škole, došlo vrijeme za iznalaženje trajnog, kvalitetnog rješenja za ova pitanja? Do kada će djeca s teškoćama u razvoju, s kojima često ne mogu ostvariti kvalitetan napredak ni visokoobrazovani odgojno - obrazovni djelatnici, biti populacija s kojom će raditi nedovoljno educirani kadrovi?

Piše: Ivan Cvitanović

Objavljeno: 12.07.2013