Bojan Bertek: Knjiga 'Odrastanje u zlatnim okovima' posvećena osobama s invaliditetom koje žive u zlatnom kavezu

On je Ponos Hrvatske, profesor glazbenog koji ne dopušta da ga invaliditet sputava, a predaje u pet škola

 

Bojan Bertek diplomirani je muzikolog i profesor povijesti glazbe, a njegova će vas pričati oduševiti, objavio je portal zagreb.info.

Naime, Bojan je slijep od rođenja, a njegov je vodič – bijeli štap i volja za životom i napretkom. Njegov ga invaliditet, kaže, ne sputava, naprotiv; tjera ga da ide dalje, stoga Bojan predaje glazbeni u 5 škola.

Prijavljivao se dosad na velik broj natječaja, no često bi dobio negativan odgovor.

“Jedna standardna hrvatska priča: puno je molbi otišlo na koje često ne bi bilo pravog odgovora. Od 2009. do 2015. u nekim kraćim ili dužim periodima ‘grabljao’ sam satnicu, u neke škole odlazio i iz nekih odlazio. Satnica nije još u potpunosti komplektna jer od 22 sata, koliko je norma, ja imam 19“, kazao je profesor Bojan.

U ponedjeljak je u Novom Marofu, u utorak u Novskoj, srijedom u Čakovcu, četvrtkom u Klasičnoj gimnaziji Zagreb, a petkom u Srednjoj školi Pregrada.

“Kada zaokružite i kada spojite na karti tih 5 gradova crtom, dobijete jedan zanimljivi oblik, no, da imam normalan ostatak vida, bio bih strojovođa, tako da mi putovanje predstavlja pravi gušt, a uz to što volim putovati kroz posao prenesem vijesti i znanje koje imam, pa se to sve nekako kompenzira“, istaknuo je naš sugovornik.

Posao i putovanje u potpunosti mu odgovaraju jer susreće pritom dosta ljudi, a i kaže da ne zna kud bi onda s vremenom jer se organizirao i navikao, uz uživanje u samom putovanju.

“Svakodnevni susreti s mladim ljudima i novim životnim izazovima… Izazov je, recimo, promatrati što ti mladi ljudi danas rade, kako žive, gdje je glazba u njihovim životima, u kojoj mjeri ona zauzima njihove živote, što oni zapravo vide u glazbi kao takvoj i kakvi su trendovi iz vremena mog školovanja i danas, kuda to vodi – sve to pokušavam pratiti iz jednog znanstvenog i istraživačkog stajališta“, opisao nam je Bojan svoju ljubav prema poslu i predavanjima.

“U nekim školama bila je atrakcija da ja kao slijepa osoba prispojim laptop s projektorom. To je bio pojam. Manje je bilo bitno moje predavanje, već je bilo fascinantno kako spajam opremu. U nekim školama time se služim kao nekom vrstom trika jer dok god su učenici zainteresirani i dok god mogu držati njihovu pažnju, na taj način mogu ‘prodati’ gradivo koje predajem.“

Osvrnuo se i na činjenično stanje u školama. Budući da radi u gimnazijama, osnovna stvar od koje polazi je, kaže, da glazbena kultura učenicima nije nešto čime će se u životu baviti i to nije njihovo polje djelovanja zanimanja. Školski sustav se mijenja, smatra profesor Bertek, pa se tako, dodaje, mi moramo njemu prilagođavati.

“Tu treba prilagoditi priču. Ne želim da ulaze ili izlaze sa sata s grčem, već da im to bude neka vrsta prikupljanja energije za ostale satove i ostalo gradivo, koncetracija koju moraju postići za tih 6-7 sati svakodnevno.”

Bojana najviše vesele pozitivne reakcije učenika jer ga upravo to puni energijom za jedno duže razdoblje.

“Užitak mog posla je prepoznavanje različitosti, dobar odaziv na trud, dobar odaziv na nešto pozitivno što se dogodilo jer u današnje vrijeme, u maloj zemlji s tek 4 milijuna stanovnika, još uvijek smo društvo i zajednica koja je puna predrasuda.“

Kvalitetu Bojanovih predavanja potvrdili su nam i učenici Tena i Goran, koji se upravo zbog Bojana vesele satovima glazbenog.

Opći trend još uvijek u današnje vrijeme u većini slučajeva funkcionira na način da se sama osoba s invaliditetom bilo koje vrste, ako uzmemo moj primjer slijepe osobe, gleda kroz svoj invaliditet. To je ono osnovno mjerilo po kojem se ona vrednuje i po kojoj ju se svrstava u određenu kategoriju što može, a što ne može, što je potpuno krivo. Najveća odgovornost leži na nama, na samim slijepim osobama. Kako ćete znati što slijepa može ako ona sama neda svoj maksimum i ne pokaže koje sve mogućnosti posjeduje, što sve može raditi i na koji način. Najveća odgovornost leži na nama, na samim slijepim osobama. Mi se u prvom redu trebamo što više potruditi asimilirati s okolinom kako bi nas ona prepoznala.“

Živi u iznajmljenom stanu, no dolaskom u Zagreb želio je i još uvijek želi doći do mogućnosti gradskog stana.

Za vlasnike stana u kojem živi ima riječi hvale i kaže da su vrlo korektni. Primjerice, kada su mu rashodi bili puno veći od prihoda, stanodavci su mu izašli u susret i ukinuli plaćanje stanarine, stoga je plaćao samo režije. No, još uvijek sanja o vlastitom stanu i svojih nekoliko kvadrata.

“Najam je ipak najam, zbog čega nas možda koči i često se moraš odreći nekih stvari da bi progurao ‘kroz mjesec’ “, kazao nam je naš sugovornik.

Bojan je tijekom svog odrastanja godinama proživljavao obiteljsko nasilje od strane svojih roditelja, o čemu je počeo pisati knjigu naziva Odrastanje u zlatnim okovima. 

Knjigu posvećuje svim osobama s invaliditetom, koje su živjele ili još uvijek žive u zlatnom kavezu koji su za njih izgradili njihovi roditelji, a sve u cilju da ih se zaštiti od života. Također, ovu knjigu posvećuje i svim sadašnjim, ali i budućim roditeljima osoba s invaliditetom, da bi na njegovom primjeru shvatili kako sa svojom djecom ne treba postupati.

‘Da sam znala da ćeš se roditi slijep, definitivno bih pobacila’ tek je jedna od potresnih rečenica iz knjige, a o obiteljskom nasilju kroz koje je prošao i kako se s time suočio pročitajte uskoro na portalu zagreb.info.

Izvor: zagreb.info