Zar samo zato što sam u kolicima nekome daje za pravo da u meni vidi prosjaka, nekog jadnika koji ne može imati novac za kupnju nekog kvalitetnog mobitela?

 

Učimo li mi našu djecu životu i životnim vrijednostima ili ih prepuštamo ovim turbulentnim vremenima koja im često nude situacije u kojima se, blago rečeno, ne znaju snaći.

Jedna od takvih situacija dogodila mi se prije tri dana u prodajnom centru VIP-a, jednog od telefonskih operatera koji djeluje u Hrvatskoj. Uljudno sam stajao u redu i čekao kada ću biti uslužen. Nakon određenog vremena djelatnica, koja je radila za pultom, obraća mi se sa ugodnim glasom: "Izvolite, Vi ste na redu."

Pokazao sam mobitel i ukazao na problem koji me muči. Nakon iznesenih podataka djelatnica zaključi kako mobitel nema garanciju i da je bolje da idem u neku od radnji koja popravlja mobitele. Nakon toga kažem da želim kupiti novi mobitel, na što mi djelatnica odgovori kako ja to ne mogu. Iznenađen odgovorom upitah: "Zašto ne mogu kupiti mobitel? Djelatnica jednostavno odgovori - ne možete. Ja i dalje inzistiram na pitanju a zašto ne mogu?

"Vi ste još godinu i pol dana pod ugovorom i ne možete kupiti mobitel", odgovara ona. Ne razumijem, nastavih dalje inzistirati na potpunom odgovoru. "Prodajete li vi mobitele", upitah djelatnicu, "ili ne?"

Prodajemo, odgovori ona. Pa u čemu je onda problem?

"Ali Vi ne možete kupiti mobitel pod povoljnim uvjetima jer ste još godinu i pol dana pod ugovorom, Vi ne možete dobiti popust."

"A tko vam traži popust, ja se samo želim informirati o mogućnostima kupnje novog mobitela i, ako budem zadovoljan, hoću ga kupiti."

Tada mi djelatnica odgovori - a morate mi reći kolika Vas cijena zanima.

Razumijem da me je pitala koju marku mobitela želim, ali da me netko pita koliko imam za potrošiti, e to me uistinu vrijeđa. Zar samo zato što sam u kolicima nekome daje za pravo da u meni vidi prosjaka, nekog jadnika koji ne može imati novac za kupnju nekog kvalitetnog aparata ili neke posebne marke. Pitam se kako je moguće da jedna firma takvog renomea može zaposliti djelatnicu koja ne zna komunicirati sa osobama koji žive određene izazove. Zar samo zato što netko dođe u trgovinu u prljavom radnom odjelu, neukusno odjeven ili samo zato što se kreće pomoću određenog pomagala mora bit etiketiran kao neki jadnik, kao netko tko ne može sebi priuštiti proizvod malo veće vrijednosti.

Slična situacija dogodila mi se i prije tri godine u prodajnom centru LIDL u kojem se nisam mogao samostalno poslužiti, jer jedan dobar dio proizvoda nije dohvatljiv osobama koje se kreću pomoću invalidskih kolica. Uglavnom, jednog dana djelatnica, koja mi je u nekoliko navrata pomogla, prišla mi je i uljudno se ispričala s opravdanjem kako mi ona više ne može pomoć jer joj je šef rekao kako ona nije za to plaćena. Ne samo da sam bio zgrožen i bijesan, već sam bio i tužan zbog toga što takva tvrtka može djelovati u Hrvatskoj a nije joj stalo do čovjeka i nije osigurala pristup svakoj osobi svim izloženim artiklima. Ali to nije bila jedina tuga koja me obuzela, još sam bio tužniji kada to niti jedan medij nije htio objaviti, jer neš ti toga što jedna osoba s invaliditetom nije poslužena, njima bi bio problem što bi izgubili moguću reklamu koja, ruku na srce, medije i drži na životu, a to što trgovački lanac krši najosnovnije ljudsko pravo, pravo na slobodu kretanja, to medijima u Hrvatskoj nije važno.

Ne želim razvijati neku polemiku s navedenim tvrtkama, ne želim kriviti niti osobe koje su slučajno dio ove priče, želim samo naglasiti kako nitko ne smije biti zapostavljen zbog svog izgleda ili načina kretanja. Život sam za sebe je jedna velika borba neovisno o mogućnostima pojedinih osoba, život je vrijednost koja nam pokazuje put, kojeg trebamo slijediti i na tom putu mi smo slika koju trebamo gledati, u tim našim bitkama sve je ono što nas čini posebnim.

Zato svi oni koji osobu ocjenjuju prema izgledu pokazuju svoju površnost, pokazuju nerazumijevanje prema različitosti, pokazuju nesnalaženje u izazovnim situacijama. Svi koji se prema osobi odnose na podcjenjivački način podcjenjuju sami sebe, sami sebe etiketiraju raznim pogrdnim etiketama.

Ja znam kako ću uvijek biti vezan za invalidska kolica, ali mi nitko i nikad ne može odnijeti ono moje, ono što sam stekao rođenjem i odgojem, to je u meni i uvijek će ostati bez obzira na neuke pojedince.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 23.02.2017