Zapazila sam Danijela u mnoštvu druge djece i nešto me silno vuklo k njemu. Gotovo da nije komunicirao, osim što je u rukama uvijek držao snop ključeva s kojima je neprestano mahao ispred očiju

Kad sam ga upoznala imao je šest godina. Tada sam već imala nešto radnog iskustva, ali prvi put sam se susrela s djetetom, koje je imalo lice – masku.
Glava mu je bila velika i okrugla, s izraženim jagodičnim kostima, a oči hladne i bez života. Jedino je na toj glavi kosa bila kovrčava i živa, te je odudarala od beživotnog lica. Kosa je bila ista kao da je naslikana na platnima renesansnih anđela. Odskakala je od ukočenog lica i ugaslih, plavih, vodenastih očiju.

Zapazila sam Danijela u mnoštvu druge djece i nešto me silno vuklo k njemu. Gotovo da nije komunicirao, osim što je u rukama uvijek držao snop ključeva s kojima je neprestano mahao ispred očiju.

Često sam, za vrijeme dežurstva, tražila Danijela i promatrala ga. Uvijek je stajao na istom mjestu i vrtio je svoje ključeve. Za mene su ti ključevi bili velika simbolika. Koji od njih otvara njegova vrata, da me odvede u meni nepoznati svijet?
Mislim da znam koji je to ključ. Taj ključ se zove ljubav.

Počela sam skupljati informacije o Danijelu od osoba koje su radile s njim. Pojedini kolege su se iznenadili da se interesiram za dijete koje "samo vegetira". S ove distance, shvaćam, da mi je Danijel bio stavljen na moj put, kako bih danas pisala ovaj tekst o neshvaćenoj i zanemarenoj djeci, koja su tu, oko nas.

Smišljala sam načine kako da se zbližim s Danijelom. Za početak donijela sam mu nekoliko interesantnih ključeva s neobičnim privjeskom, koje je on neko vrijeme promatrao, što je bio znak neke vrste komunikacije. Jer, da nije obraćao pažnju na ključeve, to bi bio znak da ne želi "imati posla sa mnom". Drugi znak naše komunikacije bio je kad je ponuđene ključeve uzeo u ruku, zbog čega sam ja bila jako sretna, jer sam znala da imam šansu da mu se približim. Kod ovih radnji na licu se nije ništa odražavalo. Neko drugo dijete bi nečim pokazalo što osjeća, ali Danijel nije ništa pokazao.

Poslije prvoga kontakta Danijel je sam dolazio pod moj prozor i samo me nijemo promatrao.
Ja sam mu pričala ali ne znam da li me išta razumio. Nitko nije znao da li razumije ikoju riječ, jer to ničim nije pokazivao. Davala sam mu bombone, ali ih nije uzimao. Samo me netremice gledao. Danijel mi je bio velika zagonetka i izazov. Imala sam ja svoj razred i djecu s kojom mi je bilo lijepo raditi, ali oni su svi znali govoriti i izražavati što žele, i ako su im potrebe bile zadovoljene, nije bilo problema s njima. No, ovaj dječak, niti je znao govoriti, niti izražavati bilo što. Bio je sam i napušten. Baš zbog toga me privlačio kao magnet.

Piše: Anđelka Bunić, Zadruga 'Martinov plašt'

Objavljeno: 06.07.2013