U ovo blagdansko vrijeme neka ne zaboravimo da smo samo putnici na ovome svijetu, da imamo svoj cilj i da ne smijemo odustati, bez obzira kroz kakva iskušenja prolazili

 

Božićno vrijeme trebalo bi biti vrijeme radosti, ljubavi, ali nekako se to baš i ne osjeća. Mnogi su zatvoreni u svoja četiri zida, ostavljeni, bez igdje ikoga.

Trebalo bi malo razmisliti: je li čovjek postao samo tijelo, gdje je nestao duh? Jeste li se osjetili kraj nekih osoba kao da se znate cijeli život, a tek su postali dijelom vaše stvarnosti? Ako se živi u istom duhu, onda je taj osjećaj neizbježan.

I najveće siromaštvo može imati najveće bogatstvo. Paradoks, ali je tako. Jer vanjština ne čini čovjeka. Ono srce koje možete osjetiti nosi bogatstvo koje se gleda 'nutarnjim' očima, makar na čovjeku bili sami dronjci.

U ovo blagdansko vrijeme neka ne zaboravimo da smo samo putnici na ovome svijetu, da imamo svoj cilj i da ne smijemo odustati, bez obzira kroz kakva iskušenja prolazili. Ovo se posebno odnosi na nas osobe s invaliditetom. Adventsko je vrijeme. Unesimo duh božićnog vremena u naša srca i nadajmo se. Jer nismo ostavljeni, koliko god se činilo da je neizdržljivo. Nismo sami, a to nam daje sigurnost. Znam da će se brojnim osobama s invaliditetom koje žive u izolaciji, zaboravljeni od društva, ovo činiti naivnim, ali ne smijemo se prepuštati očaju. Takvi kakvi jesmo, različiti, a opet jednaki, zajedničkim snagama idimo dalje. Ne podmetanjima, zloćom, pokvarenošću, nego puni vjere, nade i ljubavi.

Imajmo srce jedni za druge. Jer nikada se ne zna kada će doći naš trenutak da odemo da se više nikad ne bi vratili. A do tada živimo svaki dan kao da nam je posljednji. I dajmo sve od sebe. Jer u ljubavi živjeti daje ispunjenje, toplinu, osjećaje koji nas primiču luci koja u zavjetrini čeka naše brodice.

Najlakše je osuđivati, klevetati i upirati prstom 'u one druge'. A nijedan trenutak ne možemo vratiti. Kad bi mogli, vjerujem da bi ispravili neke stvari. Zašto je tu bolest, invaliditet, patnja, tuga... vjerujem da postoji razlog. No kada se nađemo dolje, upregnimo snage, prizovimo ono što ne pripada materijalnom nego duhovnom! Moramo, koliko god bilo teško, čak i za mnoge besmisleno.

Ljubav traži ljubav, i tako stalno. Ona se širi, ne može biti sama za sebe. Dopustimo joj, ne zadržavajmo je. Ako smo je izgubili tijekom života, neka se nanovo rodi u našim srcima, neka zaliječi i vodi nas u nova prostranstva radosti i mira. Darujmo je svima oko nas kako bi se raspršila tama koja nas često zna zaslijepiti. S vjerom, nadom i ljubavlju idimo ususret velikom blagdanu – Božiću i svemu onome što nam donosi u svojoj toplini, radosti, istini i nadi.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 21.12.2016