Bilo je ismijavanja što se tiče treniranja, ali ja sam sa svojim timom ustrajao i kako je vrijeme prolazilo tako su nas polako prepoznavali političari, zatim i novinari, a potom i hrvatski narod koji nas sada najviše i podržava

Darko Kralj (rođen 1971. godine), hrvatski paraolimpijac, bacač kugle, predsjednik Atletskog kluba osoba s invaliditetom Otos Grubišno Polje, svjetski rekorder u bacanju kugle za paraolimpijce, osvajač prve zlatne medalje za Hrvatsku na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, jedini je u povijesti sporta u jednom danu rušio svjetski rekord čak pet puta zaredom. Na paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. godine unatoč problemima s nogom osvojio je srebrnu medalju, bacivši kuglu 14,21 metar i time završio sportsku karijeru vrijednu divljenja. Prema njegovoj  životnoj priči redatelj Dejan Aćimović snimio je dokumentaran film "Kralj“. Film uz prikaz Darkova života od ratnog ranjavanja i amputacije, borbe za život, oporavka, brizi njegove obitelji, suboraca i sumještana, borbi s depresijom i alkoholom, propalom braku i pronađenoj obiteljskoj sreći u drugom braku sa suprugom Terezijom, sinovima Markom, Josipom i Ivanom, prikazuje ignoriranje i zapostavljanje paraolimpijskog sporta u Hrvatskoj. Dobitnik je godišnje Državne nagrade za šport "Franjo Bučar“ za 2008. godinu te nagrade Ponos Hrvatske 2008. godine. Danas živi obiteljskim životom u Grubišnom Polju, gdje je nedavno ušao u sastav Gradskog vijeća.

Borili ste se za Hrvatsku kao mladić, nakon napada na Dalj, na prvoj crti bojišnice teško ste ranjeni i amputirana Vam je lijeva natkoljenica. Koja su Vaša sjećanja vezana uz te godine?
- Kao dvadesetogodišnji mladić koji je upravo došao iz JNA u prosincu 1990. godine znamo već tada postavljene su  balvan barikade u Kninu. Nama,  posebno Hrvatima koji smo služili vojsku u tada republici Srbiji ispirali su mozak političkim predavanjima (ja sam služio u Kraljevu u tenkovskoj brigadi). Po povratku iz JNA vidio sam da je to sasvim druga ne samo priča nego i život. Ništa se nije promijenilo kako su nama pričali u na satovima političke nastave (da su Srbi u manjini te ih Hrvati maltretiraju, da ostaju bez poslova i slično). Tražio sam posao i tada je bio otvoren natječaj za Policiju na koji sam se prijavio, završio ubrzani tečaj i kada je objavljen natječaj za interventni vod u Rakitju u lipnju 1991. godine primljen sam.  Kako je vrijeme prolazilo vidjelo se da su se ljudi podijelili, počeli su prosvjedi, bojkotiranje pojedinih trgovina i lokala, više se nije išlo tko je gdje htio već kao još i danas u Vukovaru, prema nacionalnoj pripadnosti.  U to vrijeme jednostavno nije bilo izbora tko je volio svoju zemlju bez pitanja se išlo u obranu jedino što mislim da nitko nije niti sanjao da će na kraju krv teći u potocima. Nakon ranjavanja bio sam četrnaest dana u komi s minimalnim šansama za preživljavanje, no ipak sam, uz Božju pomoć, pobijedio.

Kako ste prihvatili promjene koje je donio invaliditet? Kako ste se nosili s gubitkom noge, depresijom i što Vas je natjeralo da preuzmete kontrolu nad svojim životom?
- Kada sam bio ranjen u prve dvije godine ništa ne razmišljaš nego kako bi se vratio u svoju postrojbu što prije,  ali kako su prolazili dani, mjeseci pa i godine shvatio sam više nikada neću biti ono što sam bio (zdrava osoba). Znao sam, moram početi nešto novo,  ali ne i kako. Promjene se teško prihvaćaju, sa vremenom se jednostavno navikneš da si sada takav kakva jesi i da moraš  živjeti životom koji imaš, izbaciti puno toga što si imao kao zdrav i krenuti u život sa onim što je ostalo. Prihvatio sam novonastalu situaciju sa željom da imam što veću samostalnost kako ne bih bio teret zdravim osobama.

Što Vas je potaklo da se počnete baviti atletikom? Od početnika u bacanju kugle postali ste svjetski atletski kralj, koliko je bilo potrebno uložiti snage i volje da uspijete?
- Od djetinjstva sam bio u sportu, rukomet je bio moja najveća sportska ljubav. Pa kao što sam vjerojatno stotinu puta, rekao išao sam izraditi protezu u Bjelovar 2004. godine i sreo paraolimpijca Josipa  Slivara koji mi je ponudio da se počnem baviti atletikom, pristao sam,  postao član bjelovarskog „Sokola“ i tako počeo. Kao što kaže moj trener Ivan Ivančić bio sam malo prirodni talenat i dragi Bog je htio da upoznam prekrasne ljude kao što su trener Ivančić , kondicioni trener Boris Kljaić te  ortopedska kuća Otos  iz Osijeka gdje mi je izrađena specijalna proteza koja nosi dobar dio zasluga za moje posljednje uspjehe među kojima je i svjetski rekord. Ključno je  što su svi vjerovali u mene i ostvarili profesionalni odnos u  potpunosti ispunjen uzajamnim poštovanjem.

Kakav je bio stav društva prema Vama kada ste počeli sa sportskom karijerom, tko Vas je podržao i pomogao u stvaranju uvjeta za treniranje?
- Na samome početku svi su govorili bolje da trenira nego da bude u birtiji. Bilo je  ismijavanja što se tiče treniranja, ali ja sam sa svojim timom ustrajao i kako je vrijeme prolazilo tako su nas polako prepoznavali prvo političari, zatim i novinari, a potom i hrvatski narod koji nas sada najviše i podržava. Zato im velika hvala. Uvjete za treniranje u 90 posto slučajeva sam sve sam stvarao, osim što su mi odmah pomogli u Osnovnoj školi Grubišno Polje pružajući mi mogućnost da stari magazin preuredim u prostor za treniranje. Napominjem tada sam živio u Puli i ni jedan atletski klub nije me želio primiti, stoga sam se vratio u rodni grad Grubišno Polje i osnovao klub.
Kolika je bila uloga Vaše obitelji u sportskoj karijeri?
- Da nije bilo,  ne 100 posto nego 1000 posto, podrške moje supruge Terezije danas ne bih bio to što jesam.
Usprkos problema s nogom u Londonu 2012. godine na Paraolimpijskim igrama ste osvojili srebrnu medalju i tako završili veliku sportsku karijeru. Kako danas živite, što su prioriteti, koje su aktivnosti zamijenile sport?
- Po dolasku iz Londona slijedila je operacija desnog koljena. Nakon izlaska iz bolnice uslijedio je dugi oporavak, mjesec dana proveo sam u kolicima. Posvetio sam se obitelji,  kao veteran pomalo za svoje gušte treniram,  igram se s djecom. Nakon obilaska po klubovima izbornik je vidio moju spremu i zamolio me da idem sa reprezentacijom na svjetsko prvenstvo u Francusku da podržim mlade sportaše i bez puno obaveza i očekivanja bacim kuglu.

Recite nam što mislite kako potaknuti osobe s invaliditetom da se bave sportom, prihvate invaliditet i žive normalan život?
- Prvo trebamo pokrenuti svijest u lokalnim samoupravama da daju podršku osobama s invaliditetom i pomognu naći financijska sredstva (trener, prostor, oprema). Tako će se stvoriti uvjeti za osobe s invaliditetom da krenu u  sport. Danas još uvijek osoba s invaliditetom mora prvo sama ispuniti sve preduvjete, pa tek tada može početi trenirati, iako je još  2006. godine potpisana Rezolucija o jednakim mogućnostima za osobe s invaliditetom, što je po pitanju sporta u startu propala stvar.  Naša krovna organizacija, Hrvatski paraolimpijski odbor, ulaže velike napore da nešto promijeni ali nije svemoguća.

Što biste željeli podijeliti s našim čitateljima, a da nije obuhvaćeno ovim pitanjima?
Vjerujte u sebe i svoje snove, poštujte obitelj kao sami sebe i nadajmo se boljitku u budućnosti . Pozdrav i živjeli.

Razgovarala: Božica Ravlić

Foto: PIXSELL

Objavljeno: 01.07.2013