PITANJE: R.Z. (24) Ja sam osoba s mišićnom distrofijom, moja djevojka ima lakši invaliditet. U vezi smo već dvije godine i moji kao i njezini roditelji teško su prihvatili našu vezu.

Moji misle da sam pretežak invalid da bih imao djevojku, njezini misle da ona sa mnom dobiva samo probleme. Mi razmišljamo o zajedničkom životu. Kako roditeljima objasniti našu želju da vezu produbimo, kada se jedva nose i sa sadašnjim stanjem!?
ODGOVOR: Najprije je važno da vas dvoje shvatite (a vjerujem da je tako) kako su stavovi koje vaši roditelji imaju u odnosu na vašu vezu, odraz njihove skrbi za vas. Žele vam najbolje, te vas upozoravaju na realnost. To je zadaća roditelja, no u skrbi, sa skrbi, ne treba pretjerati. Ona ne smije biti zapreka životu. Vaši roditelji moraju biti svjesni i prihvatiti kako vi imate pravo na svoj život, i to na što kvalitetniji život. S osobom koja vas prihvaća takvog kakav jeste, kao osobu s invaliditetom, imate dobre šanse za to. Vaša veza koja traje, kako kažete već dvije godine, donekle demantira roditeljska mišljenja. Kažem, donekle jer to je do sada ipak bila veza. Zajednički život i dijeljenje svakodnevice 24 sada, zahtjevno je za svaki mladi par. Vaši roditelji, s pravom, smatraju da bi za vas dvoje bilo još zahtjevnije. Prije nego se odlučite za takav korak, vas dvoje također morate biti toga svjesni i spremni to prihvatiti. Također je jako važno da se dobro informirate o bolesti, njezinom nastajanju, tijeku, prognozi i svemu ostalome što bi moglo imati utjecaja na vaš zajednički život. (Vjerujem da ste to već učinili jer danas su informacije lako dostupne). Razmotrite jeste li sposobni o svemu samostalno brinuti ili ipak povremeno, u nekim segmentima, trebate pomoć. Ukoliko je tako, kako planirate "pokriti“ taj dio? Računate li tu na pomoć roditelja, potrebno je s njima o tome razgovarati i vidjeti jesu li oni spremni na takav način sudjelovati u vašem zajedničkom životu. Također, bilo bi od koristi i savjetovanje s liječnikom o zajedničkim, vama važnim životnim pitanjima. Iskustva drugih ljudi s istom dijagnozom i kako su oni uredili svoj život također mogu biti od koristi. Zašto tolike predradnje? Nije li najvažnije da se volite? Istina, ljubav uvijek može olakšati stvari, ali ih, sama po sebi, nikada ne rješava. To moramo sami. Zato je važno znati ( s obzirom na dg. i invaliditet), s čim ćemo se vjerojatno morati suočiti, što možemo očekivati ( u sadašnjosti, u bližoj, daljoj budućnosti)?

S roditeljima svakako treba razgovarati, polako ih pripremati za slijedeći korak. Pokažite im da ste svjesni poteškoća, da ih uvažavate, ponudite neka moguća rješenja. To će im uliti povjerenje. No, ukoliko bi oni u vašem odvojenom životu trebali financijski sudjelovati, onda odluka svakako mora biti zajednička ( tada u to, naravno, ne možete ići bez njihove suglasnosti). Ovu važnu okolnost u svojem pismu niste naveli.
Želim vam još samo reći ( a neću otkriti ništa novo), kako garancije za ( sretan) život nema i to hoće li netko biti sretan ili ne, i kako će urediti svoj život, ne ovisi o nečijem invaliditetu. A pravo na sreću imaju svi, tako i vi s vašom djevojkom.
Budite odvažni! Vjerujem kako ćete njegujući zajedništvo i razumijevanje prebroditi svaku teškoću koju donese život.
A pomoć zatražiti kad vam zatreba ( svima nam je ponekad potrebna!)

Vesna Hari, dipl.inž. socijalnog rada, Zadruga 'Martinov plašt'

Objavljeno: 16.06.2013