Prisjetimo se samo priče o osobnim invalidninama od prije nekoliko godina. Velikom dijelu osoba s invaliditetom one su sada samo uspomena na stečeno, a zatim oduzeto pravo

Ines Pehnec

Kada je, prije svega nekoliko tjedana, ministrica Bernardica Juretić, na pitanje hoće li u  njenom resoru biti rezanja prava i naknada osoba s invaliditetom, s vidnom nelagodom žmirnula u objektiv kamere i odgovorila da rezanja neće biti, obuzeo me duboki osjećaj zebnje. Isti onakav kakav se pojavi kada  instinktivno budem upozorena na izgovorenu neistinu. Imam, naime, dovoljno životnog iskustva da sasvim sigurno znam kako su i u prošlosti pororačunske škare državnog aparata najdublje zarezivale upravo u tkivo prava osoba s invaliditetom. Najava smanjivanja, odnosno ukidanja naknade za tuđu pomoć i njegu temeljem imovinskog cenzusa, čini to tkivo još poroznijim. Od njega još je jedino porozniji moral nomenklature na vlasti. I jedno i drugo civilizacijski je poraz.

Prisjetimo se samo priče o osobnim invalidninama od prije nekoliko godina. Velikom dijelu osoba s invaliditetom one su sada samo uspomena na stečeno, a zatim oduzeto pravo. A jednom oduzeto materijalno i socijalno pravo, znamo, gotovo nikada se ne vraća. Bude obećano, onako politički nonšalantno, nekom drugom. Nekom tko ima još manje, a tako je sličan nama. Samo što mi nikada ne doznamo je li, kada i koliko, uistinu i dato.

Povijest se čini se, ponavlja.  Ovaj put s naknadom za tuđu pomoć i njegu. Ona u svom najvišem iznosu od 500 kuna mjesečno i služi kao potpora za potrebe i usluge koje vam nameće invaliditet. Ali, imate li dakle, na svoje ime upisan automobil, stambeni prostor, potleušicu dobivenu u nasljedstvo, šupu u dvorištu ili slično, zlokobni ključ imovinskog cenzusa automatizmom će vam pod krinkom socijalne jednakosti zaključati pravo na spomenutu naknadu.

Svi oni koji su se o tome i onda i sada izjašnjavali tek šaptom ili, još gore, šutnjom, uključujući same osobe s invaliditetom, njihove udruge i krovne saveze, sektor zaštite ljudskih prava i većina medija, moraju ovih dana postaviti pitanje: koje temeljno ljudsko pravo je sljedeće na redu? Kada su osobe s invaliditetom u pitanju, hoće li to biti pravo na osobnog asistenta, i po kojem će se to cenzusu odlučivati kome će ono biti dodijeljeno? A to bi opet značilo  povlačenje u zadanosti skromnih kvadratura koje nam, kako stvari stoje, neće ni zakonski smjeti pripadati. Značilo bi i potpunu psiho-socijalnu atrofiju i u konačnici, nevidljivost.

Integracija, obrazovanje, pravo na rad i obitelj, omiljene su predizborne fraze koje se izvikuju s vrha, najblaže rečeno, improviziranih političkih platformi, nestabilnijih od kula u zraku, u koje najmanje vjeruju upravo oni koji ih izvikuju kao  pokriće za svoju devastiranu političku vjerodostojnost.

Živimo u vremenima u kojima postaje zbog terora “izvrsnosti” nehigijenski i sramota imati boru na licu, ne biti fit i u besprijekornoj psiho-fizičkoj kondiciji. Ne moći bez prestanka raditi i po deset sati dnevno. Gdje sve tjelesno i dobroizgledajuće postaje brendirani prizvod.

Kao žena, nebrojeno sam puta svjedočila kako biti njegovana, a istovremeno biti u invalidskim kolicima, dovoljan je razlog za nevjericu okoline. Uvijek je to vrsta pozitivnog šoka. Bila bi to, valjda, dodatna potvrda moje snage i kreativnosti. Moj intelekt i moje sposobmosti odmah su promatrani kroz drugačiju prizmu. Slika koja iskače iz mentalne šablone i ne ostavlja prostora sažaljenju, govorili bi neki. Sumnjam da bih isti dojam izazvala da sam se s ljudima susretala zapuštena, s rupom na iznošenoj papuči.

Gdje i kako se se osobe s invaliditetom snaći u takvim uvjetima, uz na ovakav način, uz dokinuta prava, a bez realne mogućnosti na rad? Ovo nije samo uskraćivanje materijalnog prava, ovo je uskraćivanje prava na osobnost, na izbor, na minimum civilizacijskog dosega koji smo već usvojili. Ili smo barem tako mislili.

Naglašavam da ovaj osvrt pišem iz vlastitog osjećaja odgovornosti. Iz osjećaja zahavalnosti prema životu i prilici da ga, koliko najviše mogu, živim kao dostojanstveno ljudsko biće. Zasluge idu i mojoj obitelj i okolini koja me u tome, na svaki način, i duhovno i materijalno, u tome podržala. Rijedak privilegij. Ali pišem ovo i u ime onih koji su mi se ovih dana izravno obratili, a ne mogu i ne znaju kako da ih se drugačije čuje, prestrašeni za vlastito preživljavanje u vremenima koja ih čekaju, kada ni obiteljske podrške neće biti.

Za svega nekoliko dana izglasavanje je famoznog proračuna, a mi ponovo stojimo društveno ukopani, čekajući da “s više instance” dođe uputa za djelovanje i organiziranu reakciju. A nje nema.  

Očekujujemo podršku i razumijevanje medija  za događaje koji se ne događaju zato jer nas nema nigdje. A trebali su, odavno. Odmah. Sada. Razmišljam o tome i pitam se hoćemo li reagirati kada čitava stvar bude izglasana u saborskim klupama i za bilo kakvu suvislu reakciju na ovu suludu situaciju bude prekasno? Upitnik iznad moje glave raste i napuhuje se kao element iz crtanog filma Dušana Vukotića, “Surogat.” Ne preostaje mi drugo nego poželjeti nam pronaći surogat za našu trenutnu političku, a i svaku drugu, pamet.

Piše: Ines Pehnec

Objavljeno: 14.03.2016