Helena Dretar Karić: Bez podrške obitelji ne bih mogla prihvatiti invaliditet

Jedna od naših ponajboljih stolnotenisačica u razgovoru za In-Portal otkriva kako se osjećala nakon teške prometne nesreće, što ju je motiviralo da se aktivno bavi sportom te zašto, bez obzira na invaliditet, nikada ne bi mijenjala svoj život

Možete li nam reći nešto o Vašem životu prije i nakon nesreće, kako je tekao oporavak,  prihvaćanje novonastalog stanja, krize koje su se vjerojatno javljale i i kako je tekla izgradnja novog života?
- Stradala sam 1997. u prometnoj nesreći kao pješak, tada sam imala 17 godina, bila sam u 3. razredu srednje škole. Nakon mjesec dana provedenih u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu gdje sam i operirana, otišla sam na rehabilitaciju u Varaždinske toplice. Tek sam tamo postala svjesna težine nesreće i da su mi se svi snovi i životni planovi koje sam imala kao srednjoškolka srušili. Naime, bila sam aktivna rukometašica (Koka, Varaždin), a želja mi je bila studirati stomatologiju, što u novonastaloj situaciji više nije bilo moguće. Ja sam ipak u početku vjerovala da neću ostat paralizirana (kao i većina nakon spinalne ozljede) ,ali vremenom s obzirom na dijagnozu uvidiš da moraš prihvatit kolica i što bolje se prilagoditi na novi život. No, što se tiče dijagnoze smatram daHelena Dretar Karić i Anđela Mužinić sam ipak postigla maksimum, jer sam kao visoka povreda (C6,C7) u toplice došla kao tetraplegija, a otišla kao paraplegija. Na rehabilitaciji sam bila oko godinu i pol, s time da sam oko godinu dana odlazila ambulatno svaki dan na fizikalne terapije. Kao sportašica imala sam ogromnu volju da izvučem najbolje što se tada moglo, a terapeuti daju isto tako najbolje od sebe kad imaju takvog pacijenta. S obzirom da je prošlo već više od 16 godina, teško se sjetiti tih trenutaka u početku, ali moram reći da  nije bilo lako. Dio trećeg i cijeli četvrti razred sam položila praktički iz bolničkog kreveta, a kao tinejdžerki i prije svega sportašici nije se bilo lako nositi s time. No, mislim da su ipak sportski duh i optimistični stav bili ti koji su me tjerali naprijed. Naravno, i  bezuvjetna podrška obitelji bez koje nikada ne bih bila u stanju prihvatiti svoj invaliditet. Oni su bili ti, koji su me uvjerili da život može biti kvalitetan i u ovom novom stanju. Odmah nakon završene srednje škole upisala sam Pravni fakultet u Zagrebu. Mislim da sam upravo zbog toga što nisam pauzirala sa školom, kasnije ni sa fakultetom, već nastavila normalno sa životom, prihvatila lakše ovu novu situaciju.

Što Vas je potaklo da počnete igrati stolni tenis?
- Nažalost,  nisam završila fakultet, zaposlila sam se u jednoj privatnoj firmi, gdje sam kasnije i upoznala svog današnjeg trenera ,paraolimpijca Zorana Križanca, te tako opet krenula u sportske vode. Dakle, sasvim slučajno sam se susrela sa stolnim tenisom, koji moram napomenuti, prije kao rukometašica nikad ne bih ni probala jer mi je taj sport bio užasno dosadan. Da se ozbiljnije bavim stolnim tenisom odlučila sam se 2004. kad sam uplatila turnir u Sloveniji (najjači svjetski kup) i tamo bila oduševljena kako osobe s invaliditetom "španaju" pingač. Tada sam ponovo osjetila onaj isti adrenalin za koji sam mislila da se više nikad neće ponoviti.

"Bez obzira na nedostatke, nema toga što ne možeš ako čvrsto vjeruješ u to i ako si ustrajan u tome"

 

Kako je tekla Vaša sportska karijera?
- Bilo je teško uskladiti obiteljske obaveze , posao  i sport pa sam  2008. godine otišla u mirovinu s ciljem da se potpuno profesionalno posvetim sportu.
Imam nekoliko naslova državne prvakinje i viceprvakinje, 20-ak medalja sa svjetskih kupova ,no najdraža je ona sa evropskog prvenstva, brončanog sjaja sa partnericom Anđelom Mužinić, te smo nakon osvojenog 5. mjesta u Londonu proglašene najboljom ekipom Hrvatske u 2012. Jedno od najljepših iskustava je plasman na POI u London 2012.godine, što je nemjerljivo sa bilo čime. Trenutno sam 11. igračica svijeta na svjetskoj rang listi, i moram reći da je za to potrebno puno treninga, financijskih odricanja, izbivanja od kuće, No,kad imaš cilj ništa nije teško. Nadam se obrani medalje na EP ove godine, ali moram priznati da Anđela i ja ipak ovaj put priželjkujemo zlato, a isto tako nadamo se plasmanu paMamin ponos: Helenin sin Krešo i medalji u Riu, 2016. godine.

Što Vas najviše veseli i ispunjava u životu?
- Smatram da je moje najveće postignuće , moja najsjajnija medalja osmogodišnji sin Krešimir, koji mi je jedina i apsolutna snaga za sve što radim u životu.

Kojim zaključkom želite završiti naš razgovor?
- Za kraj mislim, zapravo znam da bez obzira na nedostatke, nema toga što ne možeš ako čvrsto vjeruješ u to i ako si ustrajan u tome, mislim da imam kvalitetan život, i bez obzira na invaliditet ne bih ga mijenjala ni za što, a da ga mogu opet ponoviti, odabrala bih baš ovakav kakav jest.

Razgovarala: Božica Ravlić