Jedna od naših najuspješnijih paraolimpijki svih vremena, trofejna plivačica s invaliditetom, majka i supruga, u razgovoru za In-Portal uz ostalo otkriva i kakve benefite ima bavljenje sportom za djecu s teškoćama u razvoju

 

"To što smo različiti čini nas jačim i boljim ljudima. Da smo svi isti ne bi mogli jedni od drugih ništa naučiti. Ranije i danas na protezu sam gledala kao prednost, ona eliminira bezveznjake. Ljudi koji cijene život i znaju prave vrijednosti ući će u vaš svijet bez obzira na vaše teškoće koje njima neće biti važne. Za predrasude su krive, uvjetno rečeno, osobe s invaliditetom sa svojim stavom da se društvo mora pobrinuti za njih", kaže Ana Sršen, vrhunska sportašica s invaliditetom, višestruka državna prvakinja u kategoriji S 9, osvajačica brojnih medalja sa raznih međunarodnih plivačkih natjecanja.

Najveće je uspjehe postizala na svjetskim i europskim plivačkim prvenstvima. Danas je voditeljica programa za djecu u plivačkom klubu Natator, te prva hrvatska licencirana instruktorica po Freds Swim Academy programu i prva Halliwick instruktorica.

Kako ste se kao djevojčica nosili s amputacijom noge i prihvatili novu situaciju?

- Vjerojatno zahvaljujući mom odgoju i svjetonazoru, te potpori ljudi oko mene na sve to sam gledala zdravo. Iako sam imala samo 13 godina znala sam da svoje stanje ne mogu promijeniti i odlučila da idem napraviti najbolje što mogu s time što imam. Svi mi imamo mozak, a ne koristimo ga koliko možemo. Ljudi s obje noge ne naprave ništa od života. Tada nisam bila svjesna koliko je taj početni stav bio dobar, ali držim ga se i danas.

Što Vas je potaklo da krenete s plivačkom školom Natator?

- U sportskoj karijeri naišla sam na puno barijera kroz koje sam i učila. Motivacija mi je bila stečenim saznanjima omogućiti mladim ljudima da se bave plivanjem prvo zbog zdravlja, a kasnije ako žele da izaberu plivanje kao sport. Mislila sam da zahvaljujući mom znanju neće nailaziti na barijere koje sam ja slomila ili sam ih naučila zaobići.

Plivački klub Natator sam pokrenula prije više od deset godina s prijateljima. Ideja je bila i ostala da se bavimo skupinama koje nisu imale pristup plivanju, dakle osobama s invaliditetom, veteranskom plivanje te dojenčadi i mališanima. Prije osam godina počela sam raditi s dojenčadi od 3 do 4 mjeseca starosti. Još za vrijeme plivačke karijere kroz ljetne plivačke škole zajedno sa tadašnjim trenerima u interakciji s raznim ljudima kad bi imala pauzu između velikih natjecanja do sljedeće sezone radila bi sa djecom s teškoćama u razvoju.

Postoje li ograničenja za uključivanje djece s teškoćama u školu plivanja?

- U ovih 15 godina dogodile su se možda dva pokušaja da dijete s teškoćama u razvoju nismo mogli integrirati u grupu. Ali to nije razlog za odbijanje, tada se radi individualno, a, naglašavam, radi se s vrlo teškim i složenim mentalnim i fizičkim poteškoćama. Tim ljudi koji radi sa mnom je izuzetno dobro educiran i senzibilan za različitosti, imaju visoku razinu entuzijazma, jer jedino takve osobe mogu raditi ovaj posao. Po meni, djecu s teškoćama u razvoju bi trebalo integrirati u programe s ostalom djecom, a ne segregirati. Zato je Natator tu za svu djecu. Mi svi želimo biti zajedno, jer ideja sporta je da ujedinjuje ljude i to je poruka koju prenosimo. Još uvijek, iako se stvari mijenjaju mislim da su sportski programi premalo otvoreni za djecu s teškoćama u razvoju. Upravo Hallwick koncept nije samo metoda učenja plivanja.

Što Vas je potaklo na projekt 'Treneri velikog srca'?

- Kako sam međunarodni predavač za voditelje plivanja po Hallwick konceptu veliki broj ljudi osposoboljenih za rad s djecom s teškoćama u razvoju nailazio je na prepreke da pokrene takav projekt u svojim sredinama. Razmišljala sam na koji način iz Zagreba pružati stručnu potporu i pomoći da škole zažive. U sretnom trenutku došlao je Allianz sa željom da razvije novi projekt i tada smo razradili i pokrenuli moju ideju. Projekt 'Treneri velikog srca' krenuo je u listopadu 2013. godine u partnerstvu s osiguravajućom kućom Allianz i do danas smo uključili u sistematičan rad u vodi oko 150 djece s teškoćama u razvoju u deset hrvatskih gradova. Roditelje je teško potaknuti da dovedu djecu, jer razapeti su između brojnih obveza, ali kada jednom dođu uglavnom se uvijek vraćaju.

Treneri su veliki motivatori djeci s kojom komuniciraju i potiču ih na nove izazove, jer ako samo pokušaju bez obzira na krajnji cilj djeci raste samopouzdanje. Jednom kada prođu tu stepenicu tj. steknu samopouzdanje, znati će kročiti i u drugim segmentima društva. Osvjestiti će da svi mi imamo neka ograničenja, pa i invaliditet prihvatiti kao izazov koja nas ne treba stopirati nego motivirati. Danas roditelji generalno imaju prezaštitnički stav prema djeci, što nije dobro za djecu. Za mene se djeca razlikuju po osobnosti, ne prema teškoćama. Jedini pravi put je da budemo zajedno, a još uvijek ima roditelja koji ne žele da njihovo dijete bude u grupi s djecom s teškoćama u razvoju.

Što mislite o uključivanju u sport osoba koje nakon proživljene traume nastavljaju život s invaliditetom?

- Potrebno se što prije uključiti. Čovjeku nije dovoljno da bude samo intelektualno aktivan, potrebna je fizička aktivnost i kretanje da bi bili zadovoljni. Kao i ostali dio populacije osoba s invaliditetom mora voditi računa da vježba, to je pretpostavka za zdravlje, odličan trening za um i tijelo, te stjecanje samopouzdanja koje će trebati u brojnim situacijama. Teško je nakon traume i stjecanja invaliditeta nositi se s novim okolnostima ako ne možemo naći čvrsto uporište u sebi. Potrebna je potpora svih segmenata društva da bi nastavili normalno živjeti. Učlanjenje u aktivnu udrugu osoba s invaliditetom nekad može biti presudno na tom putu prihvaćanja novog sebe.

Vaš stav o položaju i mogućnostima žena s invaliditetom u našem društvu?

- Žensko tijelo je lijepo. Mislim da se mi kao žene ne smijemo odreći svoje ženstvenosti zbog invaliditeta. Moramo nastaviti biti žene, to je naša jaka strana. Sigurno je teže ostvariti partnerstvo kad si žena s invaliditetom, ali nije nemoguće. Moj način života, supruga i majka dvoje djece pokazuje da se može. Vjerujem da je teško i kao društvo smo ograničeni u odnosu prema ženama s invaliditetom, te im se ne pruža dovoljno ohrabrenja. Sjećam se kada sam došla na ideju da snimimo reklamu s porukom da je žensko tijelo lijepo i ako je drugačije te van savršenih standard. Fotografirana sam kako stojim na jednoj nozi. Izazov mi je bilo slušanje uglavnom ženskih komentara. Nije bilo sredine, govorile su grozno ili bile oduševljene. Tom reklamom htjela sam pokazati da je žena bez noge, u invalidskim kolicima ili nekim drugim invaliditetom neusporediva s neprirodnim izgledom manekenki koji društvo nameće kao ideal ljepote.

Kako usklađujete obaveze majke, supruge, trenerice? Nedostaju li vam sportska karijera i natjecanja?

- Teško je uskladiti, ali volim to što radim. Danas mi je izazov svaki dolazak na bazen vidjeti koliko su djeca s kojima radimo napredvala. Plivačku karijeru nisam mogla prekinuti u momentu i reći sad ću biti samo majka. Imala sam normu za paraolimpijske igre u Pekingu. Trenirala sam cijelu trudnoću, s pauzom od mjesec dana poslije poroda, te još tri mjeseca treninga i sa sinom od tri i pol mjeseca otišla u Peking. Mislila sam da moram završiti tu priču. I želim svom djetetu reći da treba živjeti svoje snove, ne prekidati ih zbog okolnosti. Iako sam bila zadnja na tom natjecanju, bio je to vrhunac moje sportske karijere doći i nastupiti kao majka i sportašica.

Iz dosadašnjeg životnog iskustva koju poruku šaljete kako svojoj, tako i djeci s kojom radite?

Ne pričamo o mojim medaljama, ne želim da im budu opterećenje, oni moraju ići svojim putem i razvijati svoje ideje.Ono što želim prenijeti svoj kao i vlastitoj djeci da je važno da je obitelj zajedno. Ne trebamo se žrtvovati jedni za druge, trebamo živjeti svoje snove i onda ćemo uspjeti.

Razgovarala: Božica Ravlić

Foto: PIXSELL

Plivački klub Natator Zagreba i Zagrebačke županije

Kombolova 4

T 091 30 30 891

FB natator.hr - facebook.com/pages/Pliva%C4%8Dki-klub-Natator/814205971929116?fref=ts

Web stranica - www.natator.hr

Udruga osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije

Božidarevićeva 11

098 923 2124

Objavljeno: 17.10.2014