Intervju, Petar Skansi: Živcira me kada se govori o diskriminaciji sportaša s invaliditetom

Nakon što su se upoznali na svečanosti povodom pedeset godina paraolimpizma, novinar In Portala napravio je intervju s legendom hrvatske košarke, trenerom koji je na Olimpijskim igrama u Barceloni došao do srebrne medalje u finalu protiv američkog Dream teama. Danas je Petar Skansi pomoćnik ministarstra znanosti, obrazovanja i sporta, dakako zadužen za sport. Naš je novinar sa Skansijem razgovarao u njegovu uredu, a poseban su naglasak stavili na sport za osobe s invaliditetom.

 

Malo ljudi zna da ste karijeru počeli kao vaterpolist u splitskom Jadranu. Kako to da ste ipak odabrali košarku?
- To je jedna lijepa priča, meni se to barem tako usjeklo u pamćenje pa je volim prepričavati kao anegdotu. Kao mladić trenirao sam vaterpolo u Jadranu, a u školi je nastavnik tjelesnog odgoja bio Rus, zvao se Miočinski, koji je tada bio u upravi KK Split. Kao mlad bio sam mršav a dugačak i nemoćan, pa se nisam mogao popeti na konop rukama. U razgovoru sam mu rekao da igram košarku, na što mi je odgovorio da će mi dati prolaznu ocjenu ako dođem na trening košarke. Obećao sam mu da ću doći, a kad je došlo ljeto ja opet odem na vaterpolo. Kada sam se vratio sljedeću godinu u školu, kaže meni profesor: "Evo tebi jedinica za kraj godine.“ Zapravo, prisilio me je na košarku, da nije bilo njega ja bih se bavio vatepolom.

Krajem šezdesetih, točnije 1968. godine, s Jugoslavijom ste postali svjetski prvak. Kakav je to bio osjećaj?

- U Meksiku smo bili srebrni na ljetnim Olimpijskim igrama. Igrali smo finale sa SAD-om. Čim igraš finale s Amerikom ili SSSR-om odmah si bio pod posebnom medijskom pažnjom. Tada smo bili velike zvijezde u Americi, a u Meksiku i Barceloni preoteli smo očekivano finale između SSSR-a i SAD-a .

Petar Skansi u razgovoru ugodnom s novinarom In-Portala Markom Damjanovićem

Kad smo već kod Barcelone, svi se još sjećamo 1992. godine koja je obilježila hrvatsku košarku. Kako je bilo biti trener u tom velikom finalu protiv američkog Dream teama i osvojiti srebro?
- U Barceloni su se prvi put u povijesti sporta pojavili NBA igrači na olimpijskom turniru, i to je bio veliki doživljaj. Obično su Amerikanci na Olimpijadu slali sveučilišne košarkaše, a te 1992. godine poslali su najkvalitetnije igrače koje imaju. Logično je da je to finale s Amerikancima našoj Hrvatskoj donijelo veliki prestiž i tada je svjetska javnost doznala više o Hrvatskoj, upravo zahvaljujući košarci. Kako je bilo voditi te momke? Bilo je vrlo jednostavno, obično je trenerski posao najteži u onom motivacijskom djelu, u onom djelu gdje je vrlo važno da su sportaši skoncentrirani i motivirani. Često s velikim zvijezdama, kao što smo ih mi imali, nije jednostavno. Nije baš lako sve te rogove staviti u jednu vreću.
Barcelona je, za divno čudo, bila najjednostavniji posao koji sam odradio u životu. Nije trebalo ništa dodatno raditi na motivaciji, sve je to bilo u vrijeme rata i nosio ih je veliki domoljubni naboj.
Dražen je bio vođa ekipe, kapetan, lider, prvi igrač koji je išao u NBA, a svi su ga oni kasnije slijedili. U našem uspjehu iznimno je bio bitan motivacijski faktor, i u tome je pokojni Dražen dao ogroman doprinos.

Kako gledate na sadašnju situaciju u nacionalnoj košarci i ima li šanse da se ona vrati na staru razinu? Nedavno je Cibona osvojila ABA ligu protiv drugog našeg predstavnika Cedevite, tako da su obje ekipe ostvarile pravo nastupa u Euroligi. Možemo li to smatrati napretkom ili je to, uvjetno rečeno, bazirano na uvezenim, stranim igračima?
- Reprezentativna košarka možda i ne bi trebala biti upitna, mi stalno proizvodimo vrlo kvalitetne igrače. Ne u velikoj masi, ne da bi mogli imati ligu koja bi bila izuzetno jaka, kao što je nekad bila jugoslavenska liga, ali naši košarkaši igraju u stranim klubovima i, teoretski gledano, reprezentacija ne bi trebala biti upitna. Nažalost, to nije tako, a zašto? Vjerojatno zato što se igrači nedovoljno kale dok su mladi. Kada odu u strane klubove neki su uspješniji, a neki zakažu. Preskočili su po meni onaj najvažniji dio kad se formira ličnost i kvaliteta igrača, asmatram kako je to period dok igraju u Hrvatskoj, tu leži naš problem sa snagom lige i snagom protivnika. Regionalna liga još uvijek ne funkcionira kao prava liga, ona je još uvijek više kao škola košarke nego što je natjecateljska s visokim opterećenjem. Naši klubovi su ove godine postigli veliki uspjeh, istinabog to nije bilo neočekivano. Treba reći da i druge zemlje iz okruženja gube igrače kao i mi, mnogi odlaze u inozemstvo. Odlascima su dokazali da su nezainteresirani za domaće prvenstvo. Bili smo četvrti u Europi na prvenstvu koje se održalo u Sloveniji, sad idemo na svjetsko prvenstvo prilično ambiciozni. Imamo dobar sastav, ali manjak na organizacijskom planu, nedostaju nam i plejmejkeri. Rješenje je prilično jednostavno: da bi izgradio plejmejkera potrebno je jako puno vremena , puno ponavljanja, puno treninga, puno utakmica. Visokog igrača centra je lako stvoriti jer je tehnički manje zahtjevno, kod organizatora igre potrebno je vrijeme da ga se izgradi, i naravno konkurencija da bi se izgradila ličnost tog igrača. Mi to, nažalost, trenutno nemamo, zato imamo situaciju da u posljednje vrijeme idemo tražiti igrače u SAD-u na toj poziciji. Smatram da to nije najbolje rješenje jer američki igrači su odgojeni u drukčijem okruženju, s drukčijom sportskom kulturom i drukčijim navikama igre. Naši igrači igraju u nešto nižem ritmu, ali taktički daleko kompleksnijem nego američki mladi igrači. Kada ti njega inkorporiraš u naš sastav, to nije tako lagano, jer on pjeva dobro ali drugu pjesmu. "Run and gun, number one“ njihova je filozofija igre.



Postoji li mogućnost da se vrate ona stara vremena kada igrači nisu mogli odlaziti iz svojih klubova u inozemstvo dok ne navrše 22 ili 23 godine? To bi možda izvuklo hrvatski sport iz situacije u kojoj se trenutno nalazi, a ta je da nam već djeca sa 16 godina odlaze u inozemstvo te se neki od njih nikad ne razviju u vrhunskog sportaša, unatoč talentu zbog kojeg ga je strani klub kupio.
- Točno ste pogodili osnovnu problematiku pada kvalitete sporta u Hrvatskoj, ali ne i samo u njoj. Bosmanovim pravilom, a to je zabrana prodaje igrača do određenih godina ili rigidnih zakona o sportu, mi smo mogli zadržati konkurentnost. Onog trenutka kad su se otvorile sve granice i kad su pale barijere, kad je pravo na razmjenu rada i dobara postalo jedan od osnovnih principa slobode, od tog trenutka počeli smo gubiti sportski prestiž u svijetu. Zašto? Zato što novac koji je počeo gospodariti i koji je određivao situaciju nije bio u našim rukama nego u tuđim.
To je jedan od osnovnih razloga, demotivirani su klupski dužnosnici, treneri, sva ta pozitivna energija splasne. Otkriješ talentiranog igrača, odgojio si ga, napravio od njega buduću zvijezdu, ali onda nema šanse da u njoj uživaš. Mi smo mali narod, mala zemlja i moramo naći smisao u nečem drugom. Ako se budemo stalno utrkivali s bogatijima i jačima od nas, tada ćemo biti frustrirani. Moramo naći neki drugi motiv.

U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta zaduženi ste za sportski resor. Kako ste se snašli u toj ulozi?
- Mislio sam da nema težeg posla od trenerskog, ali sada znam da sam pogriješio. Moram priznati da mi se nije bilo jednostavno priviknuti. Državna administracija nije jednostavna, jednom kad uđeš unutra i kada vidiš kako to funkcionira počneš imati više razumijevanja.

Željko Jovanović prilikom dolaska na mjesto ministra obrazovanja, znanosti i sporta najavio je isušivanje "nogometne močvare“. Dokle se stiglo s drenažom?

- Činjenica da se spominje ta njegova fraza pokazuje da je bila uspješna, odnosno da je izazvala jedan snažan efekt. Moram reći da, banalizirajući stvar, to danas može izgledati kao neuspješan pokušaj da se pokaže moć i snaga, ali ja na to nagledam tako. Mislim da smo mi napravili jako puno i da smo otvorili raspravu o problemu koji je itekako živ. Dio svog posla smo napravili, ali nije na Ministarstvu sporta da radi tuđi posao. Mi smo ukazali na probleme, mi smo i dokazali neke stvari, međutim reakcije drugih nisu uslijedile. Treba senzibilizirati ostale dijelove društva da bi se došlo do nekog uspjeha. Činjenica je da su neki visoki nogometni dužnosnici bili osuđivani zbog nečasnih radnji, činjenica je da se događaju veliki protesti javnosti na ponašanje nekih dužnosnika, činjenica je da su stadioni u nekim gradovima dupkom puni a u drugima su sablasno prazni, činjenica je da ne postoji ravnoteža, da ne postoji nogomet izvan reprezentativnoga koji je uspješan. To su neki podaci koji ukazuju na to da nije sve zdravo. Ne bih htio da ispadne da postoji neki animozitet između nogometa i Ministarstva, jer to nije istina. Postoji opravdani razlog nekih koji se bune jer im se provjerava poslovanje. To je meni dosta logično, jer ako si bio slobodan da radiš što te volja pa se pojavi netko da te pita što se tu događa, ti si nezadovoljan, naravno. Mislim da bi jedan čistiji nogomet bio privlačniji za gledanje i poželjniji, a ne ovaj koji se u posljednje vrijeme pretvorio u trgovinu, u biznis od kojeg društvo nema koristi kaoneki pojedinci.

Nedavno je predsjednik UEFA-e Michel Platini, rekao da regularnost prve hrvatske nogometne lige pobuđuje sumnju...

- Platini često kaže stvari koje misli da netko želi slušati, a između ponašanja i govora, ne samo Platinija nego međunarodne nogometne federacije, često je veliki raskorak. Osjetili smo to direktno, zbog načina kako su komunicirali s nama. S jedne su strane od držav tražili podršku u rješavanju problema huliganizma na tribinama, u sprečavanju namještanja sportskog klađenja, a kad se politika angažira po tom pitanju oni negiraju pravo da država na bilo koji način zadire u sferu sporta. Tu postoji jedna diskrepancija, odnosno nešto što oni sami sa sobom trebaju riješiti. Moraju odlučiti žele li da politika rješava sporne situacije i drži sport čistim ili ne žele. S jedne strane žele veliku autonomiju, a s druge veliku pomoć.

Je li moguće odvojiti sport koji se financira samo od prodaje igrača od onoga koji je osuđen na gradske i državne subvencije te mu je stoga jedini cilj rekreacija i amaterizam?

- Pitanje financiranja, generalno govoreći, u Hrvatskoj je bolna točka jer novca nema. Novac, onaj relativno sitan, koji država može odvojiti od javnih potreba, bio bi nužan da se usmjeri prema osobama s invaliditetom, mladima, rekreativcima. Međutim, vrhunski sport, odnosno komercijalni sport, također treba pomoć jer malo tržište kao hrvatsko ne pruža mogućnost gospodarstvu da izvlači korist iz sportskog marketinga. Nije to baš jednostavno. Masovnost bavljenja sportom uglavnom je fokusirana na nogomet, a zanimljivo je da se mladi nakon nogometa najviše bave taekwondoom. Hrvatska ima neku strategiju financiranja, no ona nije zadovoljavajuća, u prvom redu zbog manjka novca. S druge strane, država preko svojih skromnih udruga poput Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatskog paraolimpijskog odbora, Saveza gluhih, Akademskog sportskog saveza i Školskog sportskog saveza, dakle preko tih pet krovnih organizacija država financira sportsku djelatnost. Ovdje još uvijek nismo u stanju osoviti na noge jedan klub koji će se sam financirati. Još uvijek naši klubovi trebaju državni novac da bi mogli opstati a ipak je sport u Hrvata organiziran kroz klubove.

 

Otkako sam na ovoj funkciji svakodnevno uočavam da je osnovni problem financiranje klubova. Vrlo neriješen problem. Problem s klubovima osoba s invaliditetom, klubova koji se bave odgojem mladih, klubova koji nastupaju u vrhunskom natjecanju i prvim ligama. Svi oni imaju ozbiljne financijske poteškoće. To je zato što lokalna zajednica nema zakonom određen način na koji bi trebala brinuti o tome.
Ja tvrdim da Hrvatski paraolimpijski odbor nema pravo biti isključen iz planiranja financija lokalne zajednice. Oni su na državnom budžetu. Imaju svoja sredstva. Puno troše za vrhunski sport, a možda premalo za rekreaciju. Nemam pravo suditi njima. Autonomni su. Imaju svoj način rada i ponašanja. Mi prihvaćamo njihove programe, ali često imamo i primjedbe.

Je li moguće, po uzoru na Španjolsku, organizirati lutriju iz čijih bi se prihoda financirao samo šport osoba s invalididtetom?

- Moguće je. Treba nam suradnja s Ministarstvom financija. Spomenut ću samo jednu stvar: u Hrvatskoj nema konjskih utrka na hipodromu i mogućnosti klađenja na konje. Kladimo se na nogometaše, košarkaše, a na konje ne. Predlažem da se osposobe hipodromi i uspostavi klađenje na konjske utrke, da se to da nekome u koncesiju, ali to je samo jedan od izvora. Ne mogu navijati za to da se puše cigarete, ali je to, bez obzira na moj stav, jedan od izvora financiranja proračuna.

Koliko pratite sport osoba s invaliditetom i koliko ste upoznati s rezultatima koje ostvaruju paraolimpijci?

- Poslije Londona i Paraolimpijskih igara znatno sam promijenio svoj način razmišljanja o toj problematici. Uživo sam imao priliku pratiti ono što se tamo događalo. Izvukao sam velika iskustva iz toga, kao bivši sportaš nisam sagledavao stvari kroz tu perspektivu. Za mene je to jedno prekrasno iskustvo i neobično cijenim i ljude koji se bave time, kao i same sportaše.

Da li Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta radi na kakvim dodatnim aktima kako bi se sportaši s invaliditetom što više izjednačili s ostalim sportašima u RH?

- Ja ne smatram da je to ključni problem. Ako ćemo govoriti o financiranju, sigurno da je ono za paraolimpijce skuplje. Naravno, daleko veća sredstva treba u to ulagati iz jednostavnog razloga što je njihova logistika kompliciranija. Izjednačavati treba u smislu da govorimo o jednako vrijednim, odnosno vrijedniji su paraolimpijci jer je njihovo bavljenje sportom teže. Mene osobno često živcira kad se koriste izrazi kao diskriminacija i slično. Neću na tome nivou razgovarati, jer potrebe paraolimpijskih sportaša su takve, a onih ostalih drukčije i nema razloga da ih se uspoređuje i da ih se stavlja u neko međusobno nadmetanje kako bi dokazivali koji više vrijede.

Jesu li u dovoljnoj mjeri pristupačne dvorane za osobe s invaliditetom i što je sa sanitarnim čvorovima? I mi smo ljubitelji sporta i često pohodimo natjecanja kao gledatelji?

- Prije svega, to je stvar kulture. Kad se govori o starim građevinama, onda mogu razumjeti da to nije bilo rješavano, tada nije postojala svijest o potrebama osoba s invaliditetom. Kada se radi nova građevina, bilo to sportska dvorana ili muzej, neoprostivo je da se zaboravi na potrebe osoba s invaliditetom. Stvar je i profesionalne odgovornosti arhitekata i građevinara. Svjestan sam da naše dvorane nisu do kraja adaptirane za OSI, a to je pitanje sredstava i pitanje angažmana. Kada kažem da u gradu treba sjesti u kolica i obići ga to je zato da bi se iz prve ruke razumjelo problem. Moraš na cesti postaviti pješački prijelaz, pa tako moraš postaviti i rampe i sve što treba za osobe s invaliditetom.

Imate li osobnih iskustava vezanih za osobe s invaliditetom?

- Imam sestru koja boluje od kroničnog artritisa. Nema zgloba koji joj nije operiran. Često sam u njenoj kući, osobito otkako živim u Zagrebu. Ono što me oduševljava je duh s kojim ona živi. Problemi koje ona ima i način na koji prihvaća život je fascinantan. To me maksimalno motivira i kao čovjeka i kao njezina brata.

Razgovarao: Marko Damjanović

Foto:  Petar Glebov, Robert Anić, Slavko Midžor /PIXSELL

 

Povezane vijesti