PITANJE: R. S. (43) Prema današnjem pogledu javnosti ja sam kao uspješan čovjek. Unatoč invaliditetu s kojim sam rođen, završio sam redovno školovanje i fakultet, zaposlio se i nisam zadovoljan. Ponekad mislim da ključ mojeg nezadovoljstva leži u mojem ponašanju, bez obzira što sam svjestan da ponekad ne treba sve reći, tj. možda ne treba uvijek biti potpuno iskren ja izgovorim isti trenutak ono što vidim i osjećam...

...To mi stvara određene poteškoće, ljudi misle da sam pametan što se tiče posla, ali čudak u svakodnevnom životu. Mogu li svjesno korigirati sebe?

ODGOVOR: U posljednje vrijeme psiholozi sve češće spominju tzv. emocionalnu inteligenciju. Uočeno je da popularni IQ ili tzv. akademska inteligencija nije mjerilo inteligentnog ponašanja i snalaženja u svakodnevnom životu. Ljudi unatoč visokom IQ-u nerijetko doživljavaju neuspjeh na radnom mjestu, socijalnim kontaktima, održavanju emocionalnih veza, doživljavanju životnih problema i kriza. Istraživanja su pokazala da IQ čini tek 20 posto faktora koji određuje životni uspjeh, dok preostalih 80 posto spada u tzv. područje emocija. Čovjek koristi dvije vrste uma. Racionalni um razmišlja, analizira, zaključuje na temelju objektivnih dokaza, logičan je i prizemljen. Emocionalan um je brz, impulzivan, intuitivan, potiče na akciju prije nego što smo razmislili što radimo. Ponekad daje iskrivljenu sliku stvarnosti vođen selektivnim pamćenjem, ponekad je izvor samoopravdanja i racionalizacije. Dobro vođen emocionalni um daje energiju za velika djela, za koja nam racionalni um govori da se "ne isplate“. Stoga možemo reći inteligentno ponašanje ovisi o usklađenosti racionalnog i emocionalnog uma. U uobičajenim situacijama između njih postoji ravnoteža, no izvanredne životne okolnosti u prvi plan izbacuju emocionalni um.

Objavljeno: 16.03.2013