Kao djevojka s invaliditetom bojim se da ću poludjeti od tuge i usamljenosti
PITANJE: L . V. (20) Poslije osam godina života u Zagrebu, vratila sam se u svoje malo mjesto. Jasnije ćete razumjeti kad kažem da ima samo dvoje djece u selu, većinom je stanovništvo treće životne dobi. Teško hodam, zato su me roditelji poslali u Zagreb u Centar Dubrava
Bio je to lijep period u mojem životu, unatoč tome što mi je nedostajala obitelj, sestra i dom. Povratkom sam izgubila prijatelje iz škole, čujemo se telefonom, preko facebooka, ali usamljena sam. Nema šanse da dobijem posao u gradu, ne znam što da radim. Svaki moj dan izgleda isto, pomažem u kućanstvu koliko mogu i sve više padam u neko bezvoljno stanje. Čak i ti sitni poslovi pričinjavaju mi nezadovoljstvo. Kako da osmislim svoj život, ponekad se bojim da ću poludjeti od tuge i usamljenosti. Možete li mi dati neki koristan savjet?
ODGOVOR: Draga djevojko, slažem se da se teško vratiti na staro stanje, posebno kada nam se čini da je to manje kvalitetno od onoga što smo neko vrijeme imali prigode iskusiti. Vi ste osam godina bili uključeni u neki drugačiji život i svijet, okruženje primjerenije vašim godinama i potrebama, koje opisujete kao lijepi period. Ipak s druge strane naglašavate i važnost obitelji, sestre, doma. Vjerujem da su Vam Vaši bližnji u svemu velika podrška i životni oslonac, te da možete s njima biti posve iskreni. Usudite se izraziti svoje osjećaje tuge i usamljenosti, te želju za osmišljavanjem svoga života. Na dobrom ste tragu: treba pronaći smisao života.
Za početak pokušajte vrednovati poslove koje sada obavljate, smatrajte ih važnima, jer ako ih ne obavite Vi morat će netko drugi. Žene znaju za dosadne svakidašnje kućanske poslove, ali i to da bez njih ne bi dobro funkcionirao život obitelji. Svaki posao, bio veliki ili mali je jednako vrijedan, posebno ako je učinjen srcem, s ljubavlju. Znajući da ima mnogo ljudi koji svoj svakodnevni posao smatraju nužnim zlom, netko je rekao da je: „ raditi veselo, makar i monotoni posao pitanje duha, a ne vrste posla“.
Nadalje, upoznajte što bolje samu sebe, pitajući se: Tko sam ja? Što bih željela? Što me čini sretnom? Kako doći do sreće? Promislite koji su Vaši talenti i sposobnosti (kreativnost); što biste željeli i mogli učiniti?
Svoju svakodnevicu obogatite nekim Vama pristupačnim sadržajima. Možda pisanjem, crtanjem, čitanjem kvalitetnih knjiga (zašto ne i duhovne literature), dodatnim učenjem.
Ništa ne dolazi samo po sebi i za svaki boljitak moramo se potruditi te uz to biti ustrajni i strpljivi. Potrebno je vratiti se samoj sebi, zavoljeti sebe. Postati zadovoljna osoba.
Draga L., osjećaj osamljenosti nije „privilegija“ samaca, ili osoba bez puno ljudi oko sebe. Osamljeno se mogu osjećati i ljudi u vezi ili braku, ako im nedostaje prava povezanost i zajedništvo s drugom osobom ili su nezadovoljni sobom. Važno je sam sebi biti dobro društvo, biti zadovoljan svojim postojanjem. Nitko drugi nas ne može učiniti sretnima, ako se u sebi osjećamo nevoljeni, neželjeni i bezvrijedni, tj. ako imamo lošu sliku o sebi. Normalno je ponekad imati teške osjećaje, ali je potrebno nadilaziti dugotrajna depresivno-tjeskobna stanja. Radom na sebi i prihvaćanjem sebe. U konačnici svi se odgovori već nalaze u nama.
Rekla bih da povratkom kući, na sreću, niste izgubili prijatelje u pravom smislu te riječi. Niste s njima u fizičkom kontaktu, ali se ipak čujete i dopisujete. Možda na tom temelju možete graditi svoju budućnost. Probajte promišljati udruženim snagama, uključite prijatelje u zajedničko traženje, vidite kuda usmjeriti svoje snage i potencijale, hrabrite i osnažujte jedni druge. Zajedno ste jači! Ne dopustite da Vas zahvati potpuna malodušnost, bezvoljnost i tjeskoba. Sigurno postoji način kako se ponovno sresti, vidjeti, učiniti novi korak, popeti se stepenicu više prema željenom cilju. Snaga i moć je u Vama, probudite je i iskoristite! S poštovanjem!
Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'
Objavljeno: 06.02.2014