U često izgovaranoj rečenici kako 'trebamo izgraditi pozitivne stavove prema osobama s invaliditetom' nužna bi bila preinaka iz 'pozitivnih' u 'ispravne' stavove jer, u suprotnom, prostor za izjednačavanje jako je sužen

 

Prije nešto godina u gradiću nadomak glavnoga nam grada jedan u nizu sastanaka vezanih za osobe s invaliditetom. Predsjedavajući - osoba s invaliditetom. Mirnu radnu atmosferu zapara zvuk njegovog mobitela, prodorniji od sirene, na čiji poziv glasno odgovara. Sjedeći u neposrednoj blizini, trgnem se i poskočim. Prisutni šute, neki i u pod gledaju, lokalni političar usiljeni smiješak odašilje.

Kap prelila čašu. Reagiram i glasno negodujem: 'Zar za tebe ne vrijede jednaka pravila kao i za sve ostale?!'

'Pa očekujem važan poziv!', uvrijeđenim povišenim glasom nemušto se opravdava. Svi i dalje šute, naučili tako tijekom godina, a političar, naravno, onako, 'po sitno' nekakvo opravdanje iskazuje.

Jednaki ili jednakiji? Licemjerno farizejstvo ili jasno iskazana poruka? Podilaženje ili istinsko izjednačavanje?

Invaliditet kao nešto nedodirljivo, nešto što se ne bi smjelo uobičajenim metrom mjeriti i rječnikom svakodnevne komunikacije kvalificirati? Invaliditet kao samopromocija, s malo konkretnog, k tome još i relevantnog postignuća? Invaliditet kao marketinška poruka sama po sebi, nerijetko i manipulativna naučenom bespomoćnošću? Invaliditet kao neprorađeni identitet koji sebe traži i počesto teško pronalazi? Invaliditet kao zanimanje i kao kompenzacija za profesionalnu i radnu nekompetentnost? Invaliditet kao neka 'nova vrsta podobnosti', kao osnova za stjecanje društvene relevantnosti?

Invaliditet kao suočavanje s onim što krajnosti stereotipa, predrasuda i stavova prema osobama s invaliditetom sa sobom nose, od onih krajnje negativnih, nehumano marginalizirajućih i stigmatizirajućih do onih nekritično pozitivnih, prema kojima su sve osobe s invaliditetom odlični zaposlenici i suradnici s kojima na poslu nikad problema nema? U često izgovaranoj rečenici kako 'trebamo izgraditi pozitivne stavove prema osobama s invaliditetom' nužna bi bila preinaka iz 'pozitivnih' u 'ispravne' stavove jer, u suprotnom, prostor za izjednačavanje jako je sužen. Pa zar i osobe s invaliditetom, kao i oni (za sada) bez invaliditeta, nisu dio one zajedničke nam 'krivulje normalne raspodjele' u kojoj su i oni jako dobri, i oni manje dobri, i ponajviše onih naprosto dobrih, jednako kao i na svim drugim životnim i radnim kontinuumima - od plusa do minusa, od minusa do plusa...

Invaliditet i 'pozitivna diskriminacija', gdje je diskriminacija, koja je po definiciji 'nejednako postupanje', u ovom sklopu riječi dobila obilježje 'pozitivnog nejednakog postupanja'. 'Contradictio in adiecto' rekli bi stari Latini ili unutarnja, prilično teško savladiva proturječnost samoga pojma, a ništa manje niti njegove primjene.

Nije li invaliditet ipak nešto drugo - nešto objektivno, nešto konkretno, nešto jasnim, jednoznačnim i valjanim kriterijima mjereno, nešto sa svima ostalima izjednačeno, nešto naprosto - jednako!

Valjani i objektivni kriteriji selekcije, kao i odgovarajuća razumna prilagodba, radna, a po novome i osobna asistencija, trebali bi omogućiti da osobe s invaliditetom budu raspoređene na radna mjesta koja odgovaraju njihovim profesionalnim kompetencijama, znanjima i vještinama te da, u radnom smislu, više nisu hendikepirani čime i ona 'pozitivna diskriminacija' postaje suvišna.

U ovo 'minsko polje' nerado se ulazi. Ali nakon desetljeća rada 's osobama s invaliditetom i za osobe s invaliditetom', nakon tisuća opservacija, razgovora, analiza, tekstova, pa i introspekcije, zvali to unutarnjim glasom naivnosti ili 'žednim u pustinji', trebalo je - prije i iznad svega zbog samih osoba s invaliditetom.

I tako, psi laju, karavana prolazi, a pitanje 'jednaki ili jednakiji' i dalje ostaje...

 

Objavljeno: 10.06.2022