Meni i čitanja i pisanja nikad dosta pa se tako naša priča, prije dvije godine započeta, nastavlja. Idemo dalje zajedno, očiju otvorenih, uvijek s pozitivnom porukom i uvijek s pogledom ispred sebe

 

'…Šta je na kraju srijede? Četvrtak.
A šta na kraju četvrtka? Petak.
Na kraju svih krajeva?
Uvijek po jedan novi početak.

Krajevi se potroše,
počeci uvijek traju.
Početak - eto šta je na kraju!'

Stihovi su ovo Radovićeve pjesme 'Šta je na kraju', stihovi neponovljivog pjesnika, pisca i novinara s kojima sam, ne bez razloga, započela moj današnji, k tome još i stoti, pa, eto, i jubilarni tekst ove moje kolumne.

Prije točno dvije godine, u ona 'poluapokaliptična lockdown kovid vremena', zastao dah, zatitrale misli, pogled usahnuo, a nevjerica i zebnja razgrtale put do svakoga od nas. Nijemi krik se tjeskobi i strahu iz zagrljaja pokušao oteti pa pretočen u slova i riječi, prije točno dvije godine, sazdao moj prvi tekst za In Portal, što je s vremenom i u kolumnu petkom (a ponekad i češće) preraslo. Hvala redakciji In Portala, hvala vama, drage čitateljice i čitatelji, hvala vam svima od srca. I kako onda, tako i danas, bujicu riječi teško zaustaviti pa 'okle dokle', kako bi djeca rekla, dok nekome na vrh glave ne dođe, meni il' vama, vama il' meni...

Korona, lockdown, potres u Zagrebu, fizička pa i socijalna distanca, potres na Baniji, (ne)cijepljenje, postkovid, rat u Ukrajini… Napetost, neizvjesnost, anksioznost, strah, nepovjerenje, politička prepucavanja i trabunjanja najgore vrste, bezvoljnost, nemotiviranost, mentalna obamrlost, ranjivost, otupjelost, preplavljenost emocijama, identifikacijom i (dez)informacijama, zakočenost, gubitak smisla, depresivnost, retraumatizacija - maglovito doba do bola i onog nijemog krika i još dalje…

Moj pristup životu nit' je bio, niti jest samo iz pozicije promatrača komotno zavaljenog u vlastitu udobnost. Sazdalo me životnim fajterom, onim upornim, koji gura i teško odustaje, kojemu se oko pozitivnih misli i ulijevanja motiva i volje za životom sve vrti - i ujutro, i u podne, i navečer. Jer podrška i pomoć ljudima treba kako bi što jednostavnije, a učinkovito upravljali 'životima malim', kako bi u ovom 'dan po dan životu' odvojili vrijeme za onaj čudesni 'čarobni sat' samo za sebe, za ono što nas veseli, što nam ugodu čini, što baterije naše za put dugi sprema. A i toj mojoj psihologiji život svakodnevno udahnuti treba, a i život psihologijom obojati, uzajamno dijeleći ono što nas motivira i drži da ne potonemo, da plivamo dalje, unatoč i usprkos, pa i u inat ako treba.

Ova kolumna, kao i moj blog 'Naše priče', omogućili su mi nove oblike komunikacije s ljudima, otvorili nove vidike, stvorili nova vidljiva i nevidljiva poznanstva, novu vrstu povezanosti i 'razgovora' s naizgled neznanim ljudima, dalekim, a tako bliskim, proširili interese, nova iskustva i učenja, pronašli srodne duše, i one profesionalne i one ljudske, naslanjajući se jedni na druge u razmišljanjima i svjetonazorima podudarnim.

A meni i čitanja i pisanja nikad dosta pa se tako naša priča, prije dvije godine započeta, nastavlja. Idemo dalje zajedno, očiju otvorenih, uvijek s pozitivnom porukom i uvijek s pogledom ispred sebe.

'Bit će proljeća i sunca - usprkos svemu, u inat svemu, protiv svega i svakoga što se životu suprotstavlja,' kaže onaj isti pjesnik, pisac i novinar s početka ove priče.

Bit će, obećavam!

 

Objavljeno: 25.03.2022