Grohotom se smijati gadosti i gluposti ljudskoj, smijati se iz inata, u brk, u facu, u oči, usprkos i unatoč, smijati se stisnutih zuba, a i iskeženo ako treba, smijati se, smijati

 

Osvanula ovih dana sjajna rečenica oslikavajući našu shizoidnu stvarnost: 'Živimo u naopakom svijetu gdje dobri moraju ići psihologu da bi naučili izdržati ono što loši čine'. Na prvu čini se lako rečenično štivo, ali samo na prvu.

Razmjenjujem misli s jednom od dragih mi Marija. Piše mi: 'Trenutno prednost dajem smijehu, baš mi treba'. Smijeh, pomalo i zaboravljen, već predugo ne stanuje ovdje, porinut negdje duboko, potisnut još dalje. Smijeh u turobna vremena - drveno željezo ili...?! U naopakom svijetu, nakrcanom pesimizmom i događajima surovim, i odgovor (samo naizgled) 'naopak' pa tako obrambeni mehanizam u inverziji emocija nađen.

U čovjeku nešto (pre)pukne, uđe u otpor sa samim sobom pa i sa svijetom cijelim, pretvarajući smijeh u 'oružje' koje svojom prkosnom frekvencijom sve oko sebe razoružava, vodostaj unutarnji spušta, valove u bonacu pretvara. Pa ako postoji crni humor, zašto ne bi postojao i smijeh iste boje, onaj sarkastični, neuništivi, ponosni, smijeh pobune, sa suzama ili bez, svejedno, smijeh kao alat u borbi protiv beznađa - kontroverzno, nekima zapanjujuće i bešćutno, ali samo promatraču površnom. Smijehom protiv shrvanosti i unutarnjeg bola, poput zvuka melodije violine u romanu 'Tango smrti' ukrajinskog književnika Jurija Viničuka, smijeh kao pobuna i duhovna hrana, bio on inverzan ili kontroverzan, obramben ili napadački, prkosan ili pomirljiv, crn, siv ili bijel.

Grohotom se smijati gadosti i gluposti ljudskoj, smijati se iz inata, u brk, u facu, u oči, usprkos i unatoč, smijati se stisnutih zuba, a i iskeženo ako treba, smijati se, smijati…

I kada bijesno i razjareno pokušaju taj smijeh utišati i upokoriti i dalje se treba smijati ne spuštajući pogled, bez straha i skrivanja.

Smijati (im) se treba jer smijeh od agresije i egomanije naš duh osloboditi pokušava.

 

Objavljeno: 18.03.2022