Dečki su moji s puno prijatelja okruženi bili, ali on - Kordissimus - poseban uvijek bio. Nadimak sam mu ovaj nadjenula tada jer njegova neglumljena uglađenost, koja je na otmjenost nalik bila, i njegova skromnost pa i uzvišenost, ovaj nadimak s dva 'ss' napisan, osobnost njegovu najbolje ocrtavali

 

Petak… Torbe sa sirom i vrhnjem, i još koječim što se na placu naći dalo, teglim prema autu, kao što i priliči emancipiranoj stanovnici Lijepe ove. Do mene uljudan pozdrav dopre skriven ispod sunčanih naočala naočitog mladića koji mi k tome i ime izgovara. U mojim godinama, priznati moram, ugodu to izaziva, ali ujedno i problem prepoznati tko se iza pozdrava skriva. Osmijeh topao i dobroćudan sjećanja neka davna budi, ali naočale, te tamne naočale, tajanstvenost osobe odagnati priječe. Shvaća moj problem, naočale miče i… 'Kordissimus!! Ovdje?!' Čvrsti zagrljaj i toplina oko srca, neizmjerna…

Dečki su moji s puno prijatelja okruženi bili, ali on - Kordissimus - poseban uvijek bio. Nadimak sam mu ovaj nadjenula tada jer njegova neglumljena uglađenost, koja je na otmjenost nalik bila, i njegova skromnost pa i uzvišenost, ovaj nadimak s dva 'ss' napisan, osobnost njegovu najbolje ocrtavali.

Pamtim to rano jutro, prije puno godina, kao da se jučer zbilo. Telefon zvoni, a da se ni budilica još oglasila nije. S druge strane zabrinuta i uzrujana, njegova majka: 'Jesu vaši dečki doma?'

Mada znam da su u krevetu, za svaki slučaj provjeravam. A Kordissimusa nema, došao kući nije...

'Je li živ?' dečke pitam. 'Ako je to tajna vaša, ne morate je reći, ali - je li živ?

'Je, stara, živ je', kroz san u glas odgovaraju. Kako otišao, tako se za dan-dva i vratio i sve pomalo ovijeno tajnom ostalo. Oni znali, ali prijatelja odali nisu. Cijenila i poštivala, ponosno.

Bilo toga još. Njegovo rame puno puta bila. Kordissimus sa mnom probleme dijelio i razumjeli se. Skroman, radišan, dobrodušan, ponizan, skrovit i pomalo u oblacima, dječje naivne duše i jednostavno - umilno otmjen. I zato dovijeka, za njega, ona 'ss' dva…

Kao i mnogi otišao na taj 'obećani, zahrđalim zlatom optočeni Zapad' jer za obitelj i djecu valjalo priskrbiti više. Izdržao nešto godina i eto ga sada tu da svojim iskustvom svjedoči da je biti na svojemu i uz svoje blagodat takva da je veće na svijetu nema.

Jer kao što jednom davno pjesnik Šantić reče:

'… Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.'

Kordissimus, dragi Kordissimus…

 

Objavljeno: 25.02.2022