Psihologu ili psihijatru, koga god odabrali, jedan od zadataka je pronaći put do ove duhovne dimenzije pojedinca u potrebi i - 'hodati uz njega', hodati

 

Nedavno je kod nas održan hrvatsko-ruski psihijatrijski kongres znakovitog naziva 'Lijek i riječ'. Kao i nekih prethodnih i ove je godine ovo stručno druženje doticalo, a dijelom i izviralo iz duhovne psihijatrije.

Autori i zagovaratelji, kao i oni koji u kontaktu s potrebitima ovaj pristup prakticiraju, kažu da je 'duhovno' zapravo pitanje smisla i vrijednosti svakog pojedinca, da to 'duhovno' postoji u svakom čovjeku, bio on vjernik ili ne. To je onaj duboko humani pristup koji otvara put do svakog čovjeka pa bio on i pacijentom u nekom životnom trenutku. I kao što psihijatar Goran Dodig kaže: ''Duhovno vodstvo' zapravo je pratnja. Ono znači 'hodati' uz nekoga, a ne 'voditi' nekoga.'

Veliki je to iskorak ka holističkom, integrativnom pristupu čovjeku koji je moderna psihijatrija jednim svojim dijelom prije nešto godina hrabro i uspješno učinila. A dokle je u ovome otišla psihologija? Je li u području ličnosti uopće odškrinula vrata duhovnom, ovom samo naizgled novom, a zapravo tako drevnom i čovjeku bliskom ili još uvijek tapka u rigidnoj, zakopčanoj i eksperimentalno definiranoj hladnoj stvarnosti, zatvarajući oči i ignorirajući ovu ljudsku dimenziju?

Jer, svaki čovjek, i u zdravlju i u bolesti, bio on vjernik, agnostik ili ateist, osim tjelesne, socijalne i psihičke, ima i duhovnu dimenziju, opipljivu ili skrivanu, očuvanu ili ranjenu, čuvanu za sebe ili darovanu drugima. Otac terapije smislom Viktor Frankl kaže da je u njoj pohranjena naša savjest, naša slobodna volja i naša odgovornost, naš pokušaj traženja svrhe i smjera života. Duhovnost nam pomaže pronaći smisao u onome što nam se događa i zajedno s nama ponovo sastaviti puzzle naših životnih epizoda.

Psihologu ili psihijatru, koga god odabrali, jedan od zadataka je pronaći put do ove duhovne dimenzije pojedinca u potrebi i - 'hodati uz njega', hodati…

A one riječi s početka priče lijek su. Ali one i otrov mogu biti, ovisno o izričaju i emociji onoga koji ih izgovara, o tome gdje i kako dugo su bile pohranjivane, pa podgrijavane, pa opet uzvraćane… Od kada, za koga, do kada.

I zato Krleža ne bez razloga kaže da 'riječi spajaju ljude kao mostovi', ali jednako tako mogu stvoriti i 'nepremostivost vrlo često dublju i od najmračnijeg ponora.'

 

Objavljeno: 08.10.2021