Osebujan je ovo doprinos i pandemijskog umora. Osuvremenjena je to, rekli bismo mutirana varijanta, otprije nam poznatog kriznog umora. Svjetska zdravstvena organizacija definira pandemijski umor kao prirodnu reakciju na sada već poprilično produljeno stanje zdravstvene krize pune iscrpljenosti i manjka energije, zasićenosti (dez)informacijama, osjećaja neefikasnosti i pomanjkanja smisla, razdražljivosti i generalnog gubitka motiviranosti i volje

 

'Nekak smo se već zdošli', rekli bi Zagorci. 'Vrime je za rekuperat se,' uzvratili bi Dalmatinci.

I tako je (opet) došlo vrijeme za napravit' generalku jer ovo do sada, što već s mukom, vozeći na rezervi, kao repove vučemo, skoro je već pa dovoljno da mašinu 'zaribamo'. A trebat će nam ona još podosta vremena, vremena 'vakih', vremena 'nakih', šugavih i lijepih, turobnih i veselih, vremena tuđih, ali i naših.

I u nekim drugim, naizgled boljim vremenima, ljeto nam je nagoviještalo da se stresa i svekolikih problema previše nataložilo i da je vrijeme za povući ručnu i zaleći u duboku hladovinu. A otkako se u naše živote uvukla i ova pandemija, neizvjesnosti i nesigurnosti je sve više, a kapaciteti naše adaptivnosti nemaju bezgraničnu elastičnost pa i pucanje nije isključeno. U početku je nekako i išlo, nagovještaji optimizma dolijevali su nam kisik, a onda su uslijedili usponi i padovi, bolja i lošija vremena, dobre i one druge prognoze. Ta vrtnja u krug, kao mačak za svojim repom, ta već prilično prevrtljiva neizvjesnost i neprestano ponavljano aktiviranje osobnih mehanizama adaptacije, mogu voditi i prema rubu (a možda i preko njega)…

Osebujan je ovo doprinos i pandemijskog umora. Osuvremenjena je to, rekli bismo mutirana varijanta, otprije nam poznatog kriznog umora. Svjetska zdravstvena organizacija definira pandemijski umor kao prirodnu reakciju na sada već poprilično produljeno stanje zdravstvene krize pune iscrpljenosti i manjka energije, zasićenosti (dez)informacijama, osjećaja neefikasnosti i pomanjkanja smisla, razdražljivosti i generalnog gubitka motiviranosti i volje.

Biti na stalnoj vjetrometini opreza, potencijalnih opasnosti, socijalnog distanciranja, zoomiranja i online komunikacije (koja je ovim novim, surogat načinima, sama sa sobom u  kontradikciji, pri tome gubeći onu najvažniju, izvornu, ljudsku dimenziju), postaje sve tjeskobniji životni uteg kojeg kao kuglu svakodnevno vučemo.

I mada na puno toga ne možemo utjecati, a naročito ne na druge ljude, nikako nemojmo zaboraviti i na aktivnosti koje nas vesele, kojima punimo naše ispražnjene baterije i osjećaj ugode da je život (i) u našim rukama neće izostati. Jer briga o sebi nije izraz sebičnosti, već odraz nasušno potrebne osobne odgovornosti, koja je u našem kulturološkom miljeu još uvijek i prečesto potiskivana.

I zato, napravimo generalku na mašinama naših života.

'Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da se ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.' (Meša Selimović)

 

 

Tekst je isključiva odgovornost autorice i ne odražava stavove In Portala.

Objavljeno: 02.07.2021