Svakom društvu, pa tako i našem, potrebni su neovisni mislioci i kreativci spremni na puno teškog rada 'u rudniku i učmaloj močvari', neopterećeni balastom jednoobraznosti, unificiranosti i uvjerenosti u jedno, ono najbolje, ono baš moje rješenje

 

Ne jednom smo u djetinjstvu čuli, a vrlo često i svojoj djeci (više ili manje uspješno) ponavljali da se stražnjicom uči.

Poznato je da je Einstein, kao jedan od genija suvremenog doba, popularne inicijative za izvrsnost i programe za darovite, kojima je ideja vodilja kvocijent inteligencije, gledao s podozrivošću.

Svojevremeno ga je jedan znatiželjni novinar pitao (prvi preduvjet da budeš novinar je upravo radoznalost, pa i ona koja ponekad prelazi granice…) koja je tajna njegovog uspjeha, na što mu je on odgovorio: 'Samo moje čelo i moj nos.' Iznenađeni i još k tome nezajažljivi novinar i dalje je navaljivao ne razumijevajući ovaj poprilično paradoksalan odgovor. 'Nos mi je potreban kako bih nanjušio prava pitanja, a čvrsto čelo izraz je upornosti jedne mazge.' I tako su se upornost i marljivost našli naspram vrlo često favoriziranog kvocijenta inteligencije. Nos kao simbol kreativnosti i mirisanja novih izazova, a čelo kao simbol ustrajnosti i hrabrosti boriti se bez ostatka sa izazovima. Čelo i nos tako su postali dijelovima Einsteinove 'neformalne formule' uspjeha, a o (samo)dovoljnosti i (samo)zadovoljstvu visokim kvocijentom inteligencije od njega niti riječi.

A kakvo je danas pozicioniranje čela i nosa? Jesmo li okruženi neovisnim misliocima i kreativcima ili olijenim konformistima koji voze u leru, a sve više i pod ručnom, i to uzbrdo? Potiče li se dovoljno (ili uopće) upornost i razmišljanje 'izvan okvira', 'izvan kutije', izvan udobnosti fotelje na koju se zasjelo ili se ono procjenjuje nepoželjnim pa čak i opasnim?

Istražujući ljudsku kreativnost, pojam 'razmišljanja unutar i/ili izvan okvira', prije 50-ak godina uveo je američki psiholog J. P. Guilford. Biti 'unutar kutije' znači vjerovati da za sve postoji samo jedan najbolji način, tvrditi da se nešto ne može, da se mora baš ovako, a ne onako, znači podržavati vlastitu zonu udobnosti. A avantura životnih, radnih, obrazovnih i inih izazova i napretka započinje upravo izvan te zone, 'izvan okvira', 'izvan kutije', izvan uobičajenog obrasca.

Svakom društvu, pa tako i našem, potrebni su neovisni mislioci i kreativci spremni na puno teškog rada 'u rudniku i učmaloj močvari', neopterećeni balastom jednoobraznosti, unificiranosti i uvjerenosti u jedno, ono najbolje, ono baš moje rješenje. Tek tada svaka rasprava i borba mišljenja počinju dobivati svoj smisao, a život i rad jednu novu, svježu, budućnosti vrijednu dimenziju.

Konformizam i kimanje glavom na svaki trzaj i glas onih udobno smještenih unutar zadanog okvira nisu zalog pomicanja granica. Dapače, smjelost i uljuđena, nevrijeđajuća intelektualna drskost i ulazak u avanturu novog i izazovnog, stvaraju pozitivan otklon k originalnosti i izlasku iz banalnosti i klišeiziranosti svakodnevice.

Ne bojati se istupiti iz gomile, pa i pod cijenu neshvaćenosti, ići ispred vremena, bježati od kutije, pa i one kartonske…

'Ako želiš napraviti brod, nemoj ljudima govoriti da prikupe drvo i davati im zadatke... Umjesto toga, nauči ih da žude za velikim, beskrajnim morem', nadahnjujuće su riječi Antoina de Saint-Exupérya, oca 'Malog Princa'.

 

Tekst je isključiva odgovornost autorice i ne odražava stavove In Portala.

Objavljeno: 25.06.2021