Socijalni psiholozi definiraju agresivnost kao namjerno nasilno ponašanje zbog zadavanja tjelesne ili psihološke boli koje se može manifestirati kao fizički i/ili verbalni napad. Agresivnost uvijek prate negativni emocionalni naboji

 

Vrijeme radnje: 1976. godina

Mjesto radnje: Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za psihologiju, Psihologijski praktikum IV

Sudionici: studenti druge godine studija psihologije

Znameniti profesor Zoran Bujas, strah i trepet Odsjeka za psihologiju, ulazi u pratnji asistenta i započinje još jedan u nizu psihologijskih praktikuma s početkom ni manje ni više nego u subotu, točno u 10:15, sa završetkom negdje oko tri popodne. Na redu je bio početak konstrukcije i standardizacije prvog (u Hrvata) Upitnika za ispitivanje agresivnosti. Bili smo ujedno, kao što to obično biva, i prvi ispitanici za njegovu probnu primjenu, na kojem je uvjerljivo najviši rezultat postigao upravo profesor Bujas.

Bio je ovo vrlo smion, ali i uspješan podvig naše generacije iz koje su dvojica kolega obranila i diplomske izazove na ovu temu, a jedan od njih bio je i suautorom finalne verzije Upitnika kao i Priručnika za njegovu primjenu. Bavio se on kasnije i politikom, a koliko su fenomeni politike i agresivnosti povezani, prosudite sami, onako 'odokativno'. U ovim našim poludivljim vremenima to je sasvim dovoljno…

Socijalni psiholozi definiraju agresivnost kao namjerno nasilno ponašanje zbog zadavanja tjelesne ili psihološke boli koje se može manifestirati kao fizički i/ili verbalni napad. Agresivnost uvijek prate negativni emocionalni naboji. Zbog toga nas ovaj termin najčešće asocira na napad, mada agresivnost može biti i jedan od oblika obrane, kao dio potrebe za samoodržanjem u ugrožavajućoj situaciji.

I ova današnja (ne)kultura kompetitivnosti, podržavana i poticana sa svih strana, na granici je da preraste u agresivnost. Ovaj se pojam tako sve češće, nažalost, povezuje, pa čak ponekad i poistovjećuje, s uspješnošću, o čemu svakodnevno svjedočimo.

Vrlo se često u svakodnevnom životu susrećemo s izrazima: pomaknuta, potisnuta, odnosno prikrivena agresivnost. Skupljamo li različite frustracije i ne reagiramo li kada je trebalo, prema kome je trebalo, i čineći to na socijalno prihvatljiv način, možemo tako kumuliranu negativnu energiju prazniti na osobama ili objektima koji nisu izvor naših frustracija. Pomaknuta je to agresija poput one dok gledamo televizijske vijesti izderavajući se na ukućane, pri tome bezuspješno očekujući da će se na nekom od TV kanala možda pojaviti i ružičastije aktualnosti. Potiskujemo li agresivne tendencije ne znajući se nositi s njima, odnosno kontrolirati ih na prikladan način, može se to vrlo nepovoljno odraziti na naše mentalno i tjelesno zdravlje.

Prikrivena agresivnost, odnosno tzv. pasivno-agresivno ponašanje, namjeran je i maskiran način odašiljanja otrovnih strelica prema određenoj osobi ili grupi ljudi, od poslovnog okruženja pa sve do obiteljskog kruga. Lažna su to i farizejska obraćanja, onako 'u pola glasa', naizgled umilna, a podmukla, s 'figom u džepu', poput 'poljupca žene pauka', s cijelim spektrom izričaja i ponašanja kojima je krajnji, prikriveni cilj izazivanje frustracije kod druge osobe, često za osobnu korist. Kao objekt i žrtve pomaknute agresivnosti često se odabiru upravo one osobe koje nisu sklone suprotstavljanju, samozatajne i trpeće…

Signe Whitson, američka specijalistica socijalnog rada, u knjizi 'Bijesni osmijeh: psihologija pasivno-agresivnog ponašanja u obiteljima, školama i na radnim mjestima' kaže kako je pasivno-agresivna osoba istinski zadovoljna zbog frustriranja drugih te zato ovaj obrazac ponašanja i naziva 'bijesnim osmjehom' (mi bismo narodski rekli 'usiljenim'). Ova autorica ukazuje na važnost nenametljivog i dobroćudnog suočavanja i suprotstavljanja kao glavnog sredstva u borbi protiv prikrivene agresivnosti. Umjesto uvlačenja i uplitanja u mrežu frustrirajućih rasprava, sukoba i ratova riječi, pasivno-agresivnu osobu treba mirno i nenametljivo, korak po korak, suočavati s njezinim neprilagođenim agresivnim ponašanjem i izričajem, pri tome je postepeno razoružavajući. Ovakvo 'benigno suprotstavljanje', koje suprotna strana najčešće i ne očekuje, vrlo je efikasan (doduše nerijetko i naporan) način izlaska iz ovakvih konfliktnih situacija, kaže Whitsonova. Nije uvijek jednostavno, ali može se.

Svojevrsni je ovo uvod u priču o tzv. tamnoj trijadi ličnosti, ne tako često spominjanoj, a sve više prisutnoj u ovim našim vremenima i društvima. 'Povjeri mi se, izigrat ću te. Pokaži mi slabost, pobijedit ću te'. Ali o tome 'je li netko zločest ili je zao' sljedeći puta…

 

Objavljeno: 14.05.2021