Empatija nije isto što i sažalijevanje ili (samaritansko) suosjećanje jer sažalijevajući i suosjećajući s drugom osobom ne moramo nužno razumjeti njezine emocije kao i pogled na određene životne situacije

 

Ovih dana prisustvovala sam razgovoru dvaju poznanika u kojem jedan od njih kaže: 'Ne znaš ti kako je njemu bilo jer nisi bio u njegovim cipelama'. Podsjetilo me to na razdoblje mentorstva mlađim kolegicama kada sam se iskustveno susretala s različitim pristupima, a i tumačenjima onoga što se u psihologiji zove empatija i kada sam im upravo ove 'cipele' vrlo često spominjala.

Simon Baron - Cohen, britanski psiholog, empatiju definira kao 'umijeće zamišljenog ulaska u kožu druge osobe, razumijevanja njezinih osjećaja i pogleda na određene događaje te korištenje tog razumijevanja za usmjeravanje vlastitih postupaka prema toj osobi'.

Pedesetak godina ranije Harper Lee, u romanu 'Ubiti pticu rugalicu' (za koji je dobila Pulizerovu nagradu), kroz rečenicu jednog od glavnih junaka ove knjige, izgovara: 'Nikad ne možete uistinu razumjeti osobu dok niste pokušali shvatiti stvari iz njene pozicije, sve dok se ne stavite u njenu kožu i hodate uokolo u njoj', pri tome niti ne sluteći da je njome istkala potku za kasnije definicije empatije.

Empatija nije isto što i sažalijevanje ili (samaritansko) suosjećanje jer sažalijevajući i suosjećajući s drugom osobom ne moramo nužno razumjeti njezine emocije kao i pogled na određene životne situacije.

Često ponavljano 'zlatno pravilo' da s drugima trebamo postupati onako kako bismo željeli da drugi postupaju s nama ne bi se smjelo poistovjećivati s empatijom, budući da ona ne podrazumijeva podudaranje naših interesa, stavova i pogleda na svijet s interesima, stavovima i pogledima druge osobe.

George Bernard Shaw je to mudro iskazao: 'Ne postupajte s drugima onako kako želite da drugi postupaju s vama. Njihove su sklonosti možda drugačije'. A što je drugo empatija, nego otkrivanje tih drugačijih sklonosti.

Mnogi stručnjaci, koji rade s ljudima, pokušavaju doprijeti do njihovih osjećaja, strahova, ljubavi na hladan, 'zaleđen' i 'zakopčan' način, bez pokazivanja i unošenja u razgovor potrebne doze empatičnosti i otvorenosti. Umjesto stvaranja komunikacijske povezanosti i odnosa povjerenja, distanciranost se povećava, problem ostaje neriješen, a nerijetko se još i više produbljuje. Empatija traži od nas da se bez ostatka usredotočimo i svoju pažnju usmjerimo na ono što nam osoba govori, kako bismo što bolje shvatili poruku koju nam ona upućuje.

Empatija je ponekad i šutnja tijekom koje pozorno slušamo pridajući drugoj osobi otvorenu, usredotočenu i skoncentriranu pažnju. Ovaj samo naizgled 'placebo efekt' mnogima znači puno više od bilo koje izgovorene riječi, pa bila ona i profesionalne naravi.

Prije puno godina jedna me zaposlenica pitala može li sa mnom porazgovarati o problemu koji ju je dugo vremena tištio. U početku je bila suzdržana, a kako je vrijeme odmicalo, njene su riječi bile sve otvorenije i bilo ih je sve više i više. Sjedile smo jedna nasuprot drugoj. Cijelo vrijeme šuteći, pažljivo sam je slušala pokazujući joj to diskretnom neverbalnom komunikacijom. Nakon više od sat vremena ustala je, osmjehnula se i na izlasku rekla: 'Sada mi je puno lakše. Hvala što ste mi pomogli'.

Rekli bismo da je ponekad 'manje više'. I - bilo je, jer često je bolje slušati nego već u startu savjetovati.

Prisutnost sada i ovdje, koju empatija zahtijeva od onoga kojemu je namijenjena uloga slušatelja, odnosno stručnjaka, nije lako održati. Ali, kao i sve ostale vještine, i ova se može naučiti jer empatija je ključna za osobni razvoj, ali jednako tako i za razumijevanje i stvaranje skladnih međuljudskih odnosa. 'Začuđujuće je kako elementi koji su se činili nerješivima, postaju rješivi kada nas netko sluša. Kako se, kada nas netko čuje, nesporazumi koji su se činili nepopravljivima, pretvaraju u jasne tokove', riječi su američkog psihologa Carla Rogersa.

U Londonu su 2015. godine otvorili Muzej empatije. Jedna od njegovih postava putujuća je 'trgovina obućom' pod nazivom 'Milja u mojim cipelama' s preko 250 pari cipela i različitih audio priča. Posjetitelji se pozivaju prijeći jednu milju u tuđim cipelama, privremeno mijenjajući svoju obuću za drugi par iz muzejske zbirke. Šetajući, uz pomoć slušalica slušaju priču o životu vlasnika posuđenih cipela, stječući nova empatijska iskustva.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća dizajnerica Patricia Moor, hodajući, među ostalim, i u nejednakim cipelama, svojim originalnim 'empatijskim modelom' pokrenula je val takozvanog univerzalnog dizajna.

Ali o tome sljedećeg petka… Do tada vježbajte - život u tuđim cipelama.

Objavljeno: 12.03.2021