Imamo djecu u invalidskim kolicima koju smo da sada morali nositi na rukama u zgradu. Koristili su vanjsku učionicu u prizemlju koju je preuredio Grad Pula, kao osnivač naše ustanove. Međutim, u školu se upisuje sve veći broj učenika koji se kreću u invalidskim kolicima, rekla je ravnateljica škole Višnja Popović

 

Zbog sve većih potreba učenika s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, u Školi za odgoj i obrazovanje na pulskom Monte Zaru počela je izgradnja vanjskog dizala. Ono će se postaviti na sjeverozapadnoj strani školske zgrade te povezati s katovima na mjestu gdje se sad nalaze prozori hodnika, potvrdila je Glasu Istre ravnateljica škole Višnja Popović.

Ugradnju lifta financira Grad, a u sklopu te investicije na stepeništu koje povezuje gornje i donje školsko dvorište ugradit će se rampa za invalide. Osim toga, uredit će se i dograditi sanitarni čvorovi pa će dio toaleta biti prilagođen učenicima s tjelesnim invaliditetom.

Radovi su počeli prije tri dana: na poziciji budućeg lifta iskopana je rupa. Prilaz liftu će se popločati, a pored njega bit će prostorija s agregatom u slučaju nestanka struje. Građevinski dio posla trebao bi biti gotov do početka nastupajuće školske godine, dok će se na lift, koji se gradi po mjeri, pričekati nešto duže, najdulje 16 tjedana, negdje do listopada, najavljuje ravnateljica.

Grad Pula investitor je cjelokupnog projekta koji košta 1.686.478 kuna, uključujući PDV, a radove izvodi pulska tvrtka Idea projekt.

– Dizalo nam je potrebno s obzirom da se u našoj školi provode posebni odgojno-obrazovni programi. Imamo djecu u invalidskim kolicima koju smo da sada morali nositi na rukama u zgradu. Koristili su vanjsku učionicu u prizemlju koju je preuredio Grad Pula, kao osnivač naše ustanove. Međutim, u školu se upisuje sve veći broj učenika koji se kreću u invalidskim kolicima, zasad ih je desetak od ukupno 74 polaznika, i pred njima je puno barijera da bi uopće ušli u školu. Djeca s invaliditetom koju ne nosimo na rukama ne mogu ući u školu, ni marendati, ni ručati, niti ići na tjelesni, glazbeni, ni na rehabilitaciju. Taj smo dio programa dosad odrađivali u prizemnoj učionici. Ali izostajao je socijalni kontakt s drugom djecom, nismo imali drugih mogućnosti - objašnjava Popović.

– Bilo je teško posložiti građevinsku priču zbog specifičnosti austrougarske zgrade stare 120 godina, u smislu što je starina i sve ostalo. Zgrada nije zaštićena, tu je bilo vojno skladište. Bilo je to veliko zdanje koje se protezalo skroz do ceste, ali je stradala u savezničkom bombardiranju. Presječena je na pola: ostao je prostor u kojem mi živimo i radimo, na jednoj trećini srušene zgrade nalazi se naše igralište, a na drugoj trećini danas je šljunčano parkiralište, objašnjava ravnateljica.

Ističe da će, osim postojeće učionice u prizemlju, djeca praktički moći koristiti sve školske prostorije koje se nalaze u visokom prizemlju, na katu i u potkrovlju. Osim socijalnog kontakta s drugim učenicima, djeci s invaliditetom važne su radionice i praćenje nastavnih programa u višim razredima ove osnovne i srednje škole.

– Srednja škola je bila savršena jer smo s djecom i inače radili uz pomoć tableta i onda smo tako nastavili. Kolege su se iznimno potrudile da se nastava odradi na daljinu. Bili su svakodnevno u kontaktu s djecom i njihovim roditeljima. Učenici osnovne škole istraživali su materijale u papiru po koje su dolazili roditelji ili smo ih mi nosili njima doma. Škola se odvijala online dva mjeseca, od 12. ožujka do 11. svibnja. Prvo su se vratili najhrabriji i oni čiji su roditelji morali na posao, a 25. svibnja većina je učenika došla u školu, podsjeća Višnja Popović.

 

Autor: Anita Blažinović

Objavljeno: 28.07.2020