"Najviše me smeta kad me kritiziraju upravo oni koji sjede u kući, boje se života i traže krivca za vlastito nezadovoljstvo. Ranije me to pogađalo, ali više na njihove frustracije ne odgovaram frustracijom", kaže povjerenica Predsjednika RH za osobe s invaliditetom

Jeste li  ikada dozvolili da invalidska kolica budu Vaš identitet? Uvijek Vas vidimo kao njegovanu ženu koja poštuje svoju osobnost, što ili tko je dao obol  da se izgradite u sigurnu i samosvjesnu osobu?

- Koliko god mi to dozvolili ili ne, invaliditet nas određuje. Tko zna u kojem smjeru i kako bih iskoristila tu veliku količinu energije koja me prati od djetinjstva da me bolest nije natjerala u invalidska kolica. Možda bih otišla u neku negativnu krajnost, iako imamo i osoba s invaliditetom koji su otišli u mračan svijet kriminala. Ja sam oduvijek bila socijalno osjetljiva i brinula o drugim ljudima. Sjećam se kad sam s 13 godina bila u Fojnici, Bolnici za neuromuskularne bolesti gdje sam noću okretala nepokretne ljude u krevetu. Što me je izgradilo? Mislim da je velikim dijelom to genetika, uvijek sam znala što želim i to je isplivalo samo, kao što nikada nisam prihvaćala što ne želim iz raznoraznih razloga. Putovanja, razni profili ljudi koje susrećem, susreti s drugim kulturama, civilizacijama, čitanje... to mi je pomoglo da izvučem iz sebe maksimum.

Kako je prolazilo vrijeme nakon završenog školovanja? Čime ste se bavili do 2003. godine, kada kao zastupnica ulazite u Hrvatski sabor?
- Vrijeme nakon završene srednje škole provodila sam u pisanju zamolbi za posao, dok su drugi sličnog stanja slali zamolbe za socijalnu pomoć. Tako je prošlo nekoliko godina, da bih se na kraju zaposlila u Poljoprivrednoj zadruzi Ražanac. Aktivno sam sudjelovala kao radio amaterka u pronalaženju nestalih, spajanju razdvojenih obitelji, javljajući direktno s terena o strahotama rata. Bila sam pomoćnica tajnice Povjerenstva Vlade RH za OSI, članica uže radne skupine za izradu prve Nacionalne strategije za osobe s invaliditetom. To je prva nacionalna strategija koja je donesena u jugoistočnoj Europi, a među prvim dokumentima povodom Europske godine osoba s invaliditetom (2003. godine), i jedina zemlja koja nije bila članica Europske Unije. Predložila sam donošenje Deklaracije o pravima OSI u RH  (prvi antidiskriminacijski dokumenti o zaštiti ljudskih prava OSI u RH), koju je Klub zastupnika SDP-a izradio i izglasao u Hrvatskom saboru. Bila sam gošća američke Vlade, u organizaciji američkog veleposlanstva u RH, te tri tjedna provela na studijskom putovanju diljem SAD-a, učeći o manjinskim pravima, a posebice s naglaskom o pravima OSI. Godine 2005.-2007. sudjelovala u izradi teksta UN Konvencije o pravima OSI. Upozorila Hrvatski sabor i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti na krivi prijevod Konvencije o pravima OSI. Tražila pravno tumačenje čl. 12 Konvencije o pravima OSI koji je direktno nanosio štetu osobama s intelektualnim teškoćama i njihovim pravima. Nakon godinu dana od ratifikacije, Konvencija je ponovno prevedena i ispravljena je greška pravilnim prijevodom čl. 12 Konvencije. Godine 2007. sudjelovala sam u sklopu Hrvatskog izaslanstva svečanom potpisivanju Konvencije u sjedištu UN-a, u New York-u.  Od 2009. - 2011. godine bila sam jedina članica Hrvatskog izaslanstva u UN-u za vrijeme održavanja redovnih sastanaka i izvješća o stanju prava OSI u zemljama članicama potpisnica Konvencije. Lobirala sam i javno progovarala o diskriminaciji sportaša s invaliditetom, time sam se suprotstavila tadašnjem predsjedniku Hrvatskog olimpijskog odbora Antunu Vrdoljaku koji nije priznavao vrhunske sportaše s invaliditetom. Radila sam u Ministarstvu rada i socijalne skrbi (Odjel za humanitarne djelatnosti),  u Državnom zavodu za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. O meni i mome radu snimljen je dokumentaran film "Pepeljuga iz Ražanca“.

Kao žena s invaliditetom opišite nam iskustvo  u Hrvatskom saboru, gdje ste proveli dva zastupnička mandata (2003. - 2007.godine, te 2007. - 2011.godine). Kakav je bio odnos kolega, medija, društva prema Vama?
- Rad u Saboru društveno je odgovoran posao, ako ste izabrani od građana tada oni imaju pravo da zastupate njihove interese. Mogu reći da sam kao osoba s drugačijim potrebama pridonijela razvijanju senzibiliteta kod tehničkog osoblja pa do kolega u saborskim klupama. U politici nema prijatelja, svi smo kolege, svatko ima svoje interesno područje. Ljudi su me često krivo percipirali, te me nazivali zastupnicom osoba s invaliditetom, ali mene su izabrali građani RH , a uže područje djelovanja bile su mi osobe s invaliditetom.
Danas ste povjerenica Predsjednika za osobe s invaliditetom. Postoje pojedinci koji vide samo funkciju, ne i rad koji stoji iza Vas i koji Vas je doveo na ovu poziciju. Kako izgleda Vaš rad u Uredu Predsjednika?
- Biti uspješan u ovoj zemlji ima negativne konotacije, nitko ne želi i ne vidi što sam radila i kako sam došla do današnjeg položaja. Najviše me smeta  kad me kritiziraju  upravo oni koji sjede u kući, boje se života i traže krivca vlastitog nezadovoljstva. Ranije me to pogađalo, ali više na njihove frustracije ne odgovaram frustracijom. Činjenica je da smo mi pojedinci micali barijere, a danas nas prozivaju,  jer smo uspješni u onom što radimo.  Sve je to dio posla koji radim, neki me dižu u nebesa, drugi bi me najradije izbrisali, naviknete se da su ljudi ljuti na politiku i političare. Ja sam u saborskoj mirovini, kao povjerenica Predsjednika za osobe s invaliditetom radim volonterski u Uredu Predsjednika svakodnevno, prema potrebi putujem, predstavljam interese RH u djelu ljudskih prava i prava OSI u ime Predsjednika koji je državni poglavar RH. Želim naglasiti - predsjednik Ivo Josipović izuzetno je osjetljiv po pitanju prepoznavanja i  potrebe djelovanja na području  ljudskih prava, kao i prava osoba s invaliditetom, te daje najveći državnički poticaj akciji i ideji koja se prepoznaje kao potrebita i vrijedna, a u okviru je njegovih ovlasti. U uredu se može osjetiti opuštena, radna atmosfera koja je rezultat međusobnog poštovanja i uvažavanja predsjednika Josipovića prema suradnicima.  Često nam se obraćaju pojedinci, društvene skupine koji očekuju nemoguće kako od mene tako i od Ureda Predsjednika. Kao povjerenica Predsjednika za osobe s invaliditetom moram poštivati zakonske regulative, slobodu medija, uređivački politiku TV kuća i ostalih pisanih i elektroničkih medija. Iako mislim da je položaj OSI u medijima loš, ne smijem se miješati u uređivačku politiku. Osobno mislim da bi osobe s invaliditetom trebale biti u svim sferama, sudjelovati u aktualnim temama bez segregacije. Ne tražim vlastitu afirmaciju u medijima, oni su me sami prepoznali kao aktivnu sudionicu u javnom životu. Slažem se da je potrebna informativna emisija koja bi pružala potrebne informacije osobama s invaliditetom, pri čemu bi bila fokusirana upravo na same osobe s invaliditetom.

Za kraj, recite nam što Vam daje snagu, veseli Vas, kako se opuštate i postoji li neki cilj koji želite podijeliti s javnošću?
- Opušta me odlazak na tržnicu, možda baš stoga što je skoro sve na štandovima kao iz okolice Zadra, pa uživam u razgovoru s prodavačima koji mi nastoje objasniti kako su  ananas i banane iz mojeg kraja, a ja njima da ih nisam imala prilike vidjeti. A cilj? Mislim da sam puno postigla, želim i planiram završiti knjigu koju pišem, ali i fakultet.

Razgovarala: Božica Ravlić

Foto: PIXSELL

Objavljeno: 20.09.2013