Pero Kuterovac jedan je od najpoznatijih kondicijskih trenera u svijetu koji je trenirao brojne poznate sportaše, kao što su NBA košarkaš Bojan Bogdanović te osvajače triju medalja na Igrama u Riju 2016. godine. Osim što je trenirao svjetske zvijezde, Kuterovac je u radu s osobama s invaliditetom još od 1994. godine, kada je aktivno radio s našom paraolimpijkom Anom Sršen, a trenutno radi kao vanjski suradnik u plivačkom klubu Natator. Intervju s trenerom Kuterovcem, objavljenim na službenoj stranici Hrvatskog paraolimpijskog odbora (hpo.hr), prenosimo u cijelosti:

 

Zašto ste se odlučili usmjeriti na treniranje osoba s invaliditetom?

- Ja sam se rodio da budem trener i ne postoji izazov koji neću prihvatiti u tom dijelu moga individuuma. Tako je bilo i u dijelu treninga s osobama s invaliditetom.

Kojim sportovima bi djeca s teškoćama trebala početi trenirati i kako bi se to idealno trebalo dalje razvijati kod njih?

- Za svako dijete vrijede ista pravila. Trebali bi početi s nekim od bazičnih sportova (plivanje, gimnastika, atletika) i ako je moguće proći sva tri sporta kako bi dijete steklo sto više motoričkih informacija koje će mu razvijati mišićnu inteligenciju (koordinaciju), te nakon toga usmjeriti u sport koji mu najbolje odgovara prema njegovim genotipskim i fenotipskim osobinama. Neizmjerno je važno da dijete tijekom svog rasta i razvoja razvije sve sposobnosti i znanja prema njegovim senzitivnim fazama razvoja te tako ostvari sve svoje potencijale.

Možete li usporediti kako je raditi treninge za osobe s invaliditetom i za one bez?

- Razlike se odnose samo na funkcionalno stanje sportaša (mogućnosti izvedbe pojedinih pokreta) i prema njemu treba pisati treninge, kako bi izbjegli eventualne poteškoće u realizaciji samih treninga. To je zapravo jedino važno, sve ostalo je više-manje jednako.

S obzirom na to da radite i edukacije trenera, što je važno za znati prilikom rada s osobama s invaliditetom?

- Vrlo je važno da treneri poznaju djecu koju treniraju sa svim njihovim vrlinama i manama te da budu strpljivi i uporni. Rezultati rada će vrlo brzo doći, a trener mora cijelo vrijeme biti pun samopouzdanja i poniznosti (za mene to znači biti zreo trener ). Zanatski gledano, znanje trenera je uvijek baza i ovdje vrijede ista pravila i postulati kao i kod treniranja bilo koga.

Zašto mislite da se više ljudi ne specijalizira za treniranje osoba s invaliditetom? Postoji li neki bauk?

- Predrasude, mislim da treneri nisu sigurni da li to uopće znaju i mogu raditi. Mislim da je ovdje vrlo važan faktor Kineziološki fakultet koji bi svakako u svoj curriculum treba ubaciti kolegije o sportu osoba s invaliditetom kako bi studentima koji pohađaju fakultet ili višu trenersku školu ili ustanove za osposobljavanje da li što je moguće više informacija, a samim time će kao povratnu spregu dobiti i manje straha i nerazumijevanja.

Zašto tvrdite da je emocionalna i socijalna inteligencija trenera najvažnija?

- Zato što je svaki čovjek u svojoj biti konformist. Nitko ne voli da ga boli, ne voli da mu je hladno i voli biti u svom mikrokozmosu ugode. Svaki trening je izbacivanje čovjeka iz njegove komfor zone. E, tu dolazi trenerova socijalna i emotivna inteligencija do izražaja kao i sposobnost trenera da motivira svoje sportaše.

Koliko su važni roditelji djece s teškoćama u razvoju u cijeloj priči?

- Bez roditelja ne možemo ništa ako ih gledamo kao pokretače svoje djece u smislu motivacije, a još važnije kao sluge na način dovoženja ,odvoženja i svih ostalih popratnih stvari. Problemi nastanu kada roditelji postanu ambiciozniji od svoje djece pa na neki način nesvjesno a u ime velike ljubavi, što je činjenica, postanu primarni distraktor u razvoju i napretku djece. Mislim da roditelje isto treba educirati tijekom sportskog života djeteta što je također posao trenera.

Sport je jednako važan za djecu s i bez teškoća u razvoju. Ne samo da on promovira zdrav život, nego i potiče razvitak samostalnosti, lakšu socijalizaciju i poboljšava koncentraciju i samodisciplinu.

Izvor: HPO

Objavljeno: 15.08.2019