"Život je dar i treba ga proživjeti u pozitivi, zahvalno", kaže Darko koji kroz svako svoje djelovanje nastoji promicati uključivanje osoba s invaliditetom u sve pore društva

 

Darko Krtanjek rođen je prije termina, što je dovelo do komplikacija, a koje su mu pak donijele cjeloživotno stanje - cerebralnu paralizu, ali očajavanje ni njemu ni roditeljima nikada nije bila opcija.

"Osoba sam s invaliditetom od rođenja, rođen kao nedonošče sa sedam mjeseci. Ostale su posljedice oštećenja pri porodu sa stanjem cerebralne paralize. Moj životni put do današnjih dana i godina zrele odrasle osobe bio je trnovit uz uspone i padove ali uz zdravu obitelj, roditelje i rodbinu sve se može i životni uspjesi se počnu nizati. Ako obitelj primi svoju novonastalu situaciju bez okrivljenja, sažaljenja i predbacivanja na pravom i zdravom putu smo za osvajanje životnog uspjeha. To je upravo put moje obitelji. Život je borba, volim reći, velika gard ruža s puno trnja dok dođemo na vrh do malo pupoljaka ili cvjetova. No, kako je tako je, svoj životni put ne biramo nego se njemu prilagođavamo i odrađujemo svoju zadanu zadaću jer svatko od nas u životu ima svoju svrhu i ništa nije slučajno. Takvo je moje mišljenje viđenje i stav prema životu. Za život se moramo boriti i u njemu aktivno sudjelovati i dokazivati se u svojim interesima, ciljevima, mišljenju, kvaliteti i stajalištu, kako bi zadobili status kompletne osobe tj. ličnosti sa svojom osobnošću", kaže nam Darko koji je borbeni stav prema životu izgradio odrastajući s dobrim temeljima u svojoj obitelji.

"Da je život borba dokazuje primjer mojih roditelja, uz mene su radili i sagradili svoju kuću bez nasljeđa, sredili je i uredili kako su mogli i znali što još i danas činimo koliko se može. Budući da sam bio prvo dijete u obitelji, nakon deset godina dobio sam sestru. Sretna, zdrava, povećana obitelj postaje bogatija za jednog člana. Sestra raste, odrasta i osamostaljuje se, danas ima svoju obitelj i djecu", ponosno će Darko.

Prisjećajući se školskih dana, rehabilitacija i svega ostalog što prati malog cerebralca Darko kaže:

"Moje školovanje, tj. osnovna škola započinje u Centru za školovanje i rehabilitaciju Goljak, pa prelazim u redovni sustav školovanja nastave u kući kako bih zbog učinjenih korektivnih zahvata opuštanja tetiva mogao veću pažnju dati vježbama i rehabilitaciji. Uz nastavu u kući završavam osmi razred osnovne škole. Postigao sam hodanje sa štakama na kraće relacije u vanjskom i kućnom prostoru uz aktivnu vožnju tricikla u vanjskom prostoru.

Srednju školu nastavljam u Centru za odgoj, obrazovanje i osposobljavanje Dubrava, Put Tomislava Školjara 2. U Centru Dubrava završavam srednju školu dobivam zvanje Upravnog referenta IV stupanj, te naknadno polazim smjer Kompjuterizirane grafike III.stupanj, smjer Slovo slagar", kaže Darko kojem se tada nameće pitanje kuda dalje jer nije želio biti zatvoren u četiri zida svoje kuće.

"Javivši se u matičnu Udrugu OSI Društvo cerebralne i dječje paralize Zagreb (CeDePe Zagreb) uskoro sam se aktivirao i aktivno volonterski uključio u rad unosa članova iz pismene arhive u kompjutorsku evidenciju članova. Prijevoz više puta u tjednu osiguran od strane CeDePe-a u današnji glavni ured Udruge Dalmatinska 1. Nakon uspješno unesene evidencije članova, pokazao sam interes za radom i komunikacijom s ljudima te smo spletom okolnosti u Društvu pokrenuli sportsku aktivnost članova osnovavši Boćarski klub/BKCPO 'Zagreb 2003. čiji sam prvi predsjednik pod uspješnim vodstvom i uz pomoć bliskih suradnika: Zvjezdane Delić, Tihomira Kračuna i Jasne Škrabo. Odradio sam tako punih šest godina uspješnog mandata i suradnje s drugim sportskim klubovima iste tematike. Uz pomoć, razumijevanje i upornost sve se može kad se hoće", kaže uporni Darko i zahvaljuje na pomoći svojim tada bliskim suradnicima.

"Aktivni član CeDePe-a sam već punih 26 godina, kroz udrugu imam 16 godina aktivnog službenog rada na volonterskoj bazi. Mnoštvo je iza mene lijepih i korisnih tematskih izlaganja osobnih iskustva, sudjelovanja na okruglim stolovima, podizanja svijesti o životu osoba s cerebralnom paralizom kroz angažman i upornost te rada na aktivnom uključivanju osoba s cerebralnom paralizom u sportski svijet i natjecanje.

Spletom, moram priznati, neočekivanih okolnosti postao sam predsjednik CeDePe -a Zagreb u mandatnom razdoblju 2008.- 2012. godine. Odradio sam uspješno i taj svoj mandat te tako ušao u anale CeDePe Zagreb kao prvi predsjednik koji je i osoba s invaliditetom na što sam neizmjerno ponosan i zahvalan svima koji su me podržali u tom novom izazovu. Danas su ostale lijepe uspomene i sjećanja na čast titule dvostrukog predsjednika u Udruzi CeDePe Zagreb", prisjeća se Darko.

"Nakon mog prestanka službenog, javnog angažmana na obje funkcije uključio sam se u poludnevni boravak, aktivnost koju CeDePe odrađuje kao partner pružatelja usluga na tržištu.

U poludnevnom boravku aktivan sam još i danas, gdje mi je cilj promicati naš život i potrebe osoba s cerebralnom paralizom, iznoseći svoja gledišta i životna iskustva, afirmirati ostale članove koji to mogu i žele da se aktiviraju te da unutar Udruge uz stručno vodstvo profiliranog radnog kadra budemo sami kreatori svog života", nastavlja Darko i u nastavku se dotiče bolnih pitanja za OSI populaciju.

"Goruće je pitanje kako i kuda da se smjestimo kad nam roditelji ostare, onemoćaju i umru, što je normalni, nezaobilazni tijek svakog čovjeka. Kad ugledamo zeleno svijetlo rješavanja tog velikog pitanja na adekvatan, kvalitetan i poželjan način nas osoba s invaliditetom mlađe životne dobi, od 45-65 tada ćemo riješiti veliko za sada neriješeno pitanje, kako za naše roditelje, staratelje, skrbnike te sestre i braću tako i za nas same .

Udruge trebaju biti bitan čimbenik u ostvarivanju prava svojih članova i nuditi smjernice mladoj osobi ovisno o iskazanim interesima i afinitetima svakog pojedinca, omogućavati izlete, druženja s vršnjacima u dobnim skupinama, omogućavati nam ljetovanje, boravak na morskom zraku i kupanje u morskoj vodi, što ima veliki pozitivan učinak na svakog pojedinca kao i osobu s invaliditetom", ističe Darko koji je upravo kroz udrugu jedno morsko odredište posebno zavolio.

"Kroz svoju matičnu Udrugu CeDePe Zagreb u sjećanju mi je prekrasnih i nezaboravnih 20 ljetovanja u Selcu, Hotel Varaždin/Katarina koji je za nas OSI raj na zemlji. Mjesto je ravno, prilagođeno, hotel s dva vanjska bazena s protočnom morskom vodom za osobe u kolicima, a za ostale pokretne i polupokretne mogućnost i blizina kupanja u moru. Ali, nažalost svemu što je lijepo jednom dođe kraj, pa je tako i nama 2015.godine bilo zadnje ljetovanje i druženje u Selcu u „našem legendarnom hotelu“, sjetno će Darko i nastavlja o problemu nepristupačnosti turističkih mjesta na našoj obali.

"Ovdje moram napomenuti da na našem Jadranu nemamo prilagođeno odmaralište, a kamoli hotel gdje bi mi osobe s invaliditetom sa svojom većom grupom članova mogli ljetovati deset dana pa i više. To je još jedan u nizu naših nerješivih problema. Nadam se da će rješenja u skorijoj budućnosti biti, da ćemo uspjeti pronaći neki objekt na našem lijepom, plavom Jadranu prilagođen za osobe s invaliditetom tipa odmarališta za veći broj ljudi u grupama, nadam se da to nisu bajkoviti snovi, već stvarnost 21. stoljeća koju ćemo na svoje zadovoljstvo uspješno realizirati na dobrobit svih kategorija osoba s invaliditetom", optimističan je Darko.

"Živjeti s vjerom i nadom, ali i svojom upornošću i ustrajnošću u bolje i sretnije sutra. Život je dar i treba ga proživjeti u pozitivi, zahvalno", zaključuje Darko.

Anita Blažinović

Objavljeno: 23.02.2018