Mnogi koji prate moje kolumne znaju kako sam još 2015. godine predvidio kako će se prva sredstva za zapošljavanje osoba s invaliditetom moći koristiti tek početkom 2018.,  a to se i događa

 

Prošlu kolumnu sam posvetio izazovima koji su uzrok teške zapošljivosti OSI populacije i koji diktiraju stavove o pozicioniranju na tržištu rada pojedinih skupina osoba s invaliditetom.

Nije mi cilj biti zloduhom-prorokom, već želim naglasiti kako neke stvari ne mogu na silu funkcionirati i kako se moraju predvidjeti različite teškoće koje nas očekuju u procesu zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Današnja kolumna posvećena je raspisanom natječaju "Podrška socijalnom uključivanju i zapošljavanju marginaliziranih skupina", u koje spadaju i osobe s invaliditetom. Ono što mene muči, a pomalo i vrijeđa, zaključak je da će se vjerojatno potrošiti 100 milijuna kuna, a da se pri tome stopa zaposlenosti osoba s invaliditetom neće promijeniti. Projektne uvjete će se zadovoljiti, ali strategija zapošljavanja osoba s invaliditetom ne postoji. Stručnjaci koji pišu projekte svoj će posao odraditi sukladno natječajnim uvjetima, ali sustav će ostati isti. Papir trpi sve.

Opći je cilj projekta "Povećati mogućnosti za zapošljavanje, umanjiti rizik od socijalne isključenosti i siromaštva marginaliziranih skupina i poboljšati kvalitetu rada stručnjaka koji rade s marginaliziranim skupinama". I to bi se trebalo ostvariti kroz slijedeće specifične ciljeve:

1. Jačanje stručnih znanja nezaposlenih osoba pripadnika marginaliziranih skupina kroz provedbu programa obrazovanja odraslih;

2. Osnaživanje te razvoj mekih i/ili transverzalnih (prenosivih) vještina nezaposlenih osoba pripadnika marginaliziranih skupina provedbom ciljanih programa, radionica i/ili pružanja usluga mentorstva;

3. Jačanje kapaciteta stručnjaka u svrhu unaprjeđenja usluga povezanih s pristupom tržištu rada i socijalnim uključivanjem za nezaposlene osobe pripadnike marginaliziranih skupina

Sukladno specifičnim ciljevima jasno je kako se projekt isključivo temelji na edukaciji od strane onih koji imaju verificirane programe obrazovanja za odrasle, odobrene od strane Ministarstva obrazovanja. Naravno, oni ne mogu biti nositelji, ali trebaju sudjelovati kao partneri jer verificirane programe od strane nadležnog Ministarstva, koliko mi je poznato, od mogućih nositelja rijetko tko ima. Kada govorimo o edukaciji osoba s invaliditetom, moram naglasiti kako iste moraju imati potvrdu o nezaposlenosti sa Zavoda za zapošljavanje. Nažalost, osobe koje su registrirane na Zavodu za zapošljavanje prošle su sve moguće edukacije, tako da ne vjerujem u njihovu volju za stjecanjem nekih novih znanja, jer vjeruju da se ionako neće se zaposliti. Čitajući uvjete natječaja, teško je ne primijetit kako cilj pod rednim brojem 3 ne može ići samostalno, mora biti vezan uz cilj 1 ili cilj 2, što je dodatna otežavajuća okolnost za manje udruge i manje sredine.

Već sam naglašavao veliki nedostatak kvalitetnog istraživanja o mogućnostima i talentima osoba s invaliditetom, ali i o njihovoj želji za zapošljavanjem. Isto tako, nemamo istražene potrebe tržišta rada, što dodatno otežava zapošljivost osoba s invaliditetom. Sve to vodi ka tome da određeni stručnjaci koriste marginalizirane skupine kao sredstvo za trošenje natječajnog novca, ali to će biti moguće isključivo u velikim centrima, dok manje sredine u kojima su izazovi najizraženiji ne mogu računati na taj novac jer nemaju te kapacitete. I rezultati projekta će biti isključivo zadovoljavanje forme.

Mnogi koji prate moje kolumne znaju kako sam još 2015. godine predvidio kako će se prva sredstva za zapošljavanje osoba s invaliditetom moći koristiti tek početkom 2018.,  a to se i događa. Ali mene muči što se i udrugama i ustanovama koje zapošljavaju osobe s invaliditetom nije omogućila realizacija projekata koji će našoj populaciji pružiti priliku u procesu razvoja poljoprivrede, voćarstva, stočarstva i nekim drugim granama gdje će se edukacija događati kroz praktičnu nastavu.

Nažalost, mi smo tu da izmišljamo toplu vodu, mi smo tu da budemo iznad drugih, a ne vidimo i ne razumijemo potencijale koji su nam ispred nosa. Sve se opet svodi na onu "o nama uvijek s nama", no lokalni i regionalni šerifi su iznad toga, važno je tko kojoj stranci pripada, a ne tko što zna i može. Ne želim završiti pesimistički, ali rijetki su oni koji će izvući maksimum iz ovih sredstava, a čisto sumnjam kako ćemo uspjeti potrošiti čitav grant. Gospodo, pokušajmo biti jači od vlastitih izazova i posvetimo se zajednici, jer ona je ta koja nam svim pruža priliku.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 16.11.2017