S kojim se sve problemima u praksi susreću sportaši s invaliditetom te zašto se djeca s teškoćama u razvoju u tako malom broju uključuju u sportske aktivnosti, bile su neke od tema Okruglog stola

 

U okviru projekta Change Your Mindset - Sport4Everyone (u sklopu Erasmus+ Sport program), prošli je tjedan u Zagrebu održan Okrugli stol s više panel tema. Jedna od njih bila je i s kojim se problemima organizacija sportskih društava susreću u praksi, te zašto se djeca s poteškoćama u razvoju te osobe s invaliditetom u premalom broju uključuju u rekreativni sport. Okrugli stol organizirao je Zagrebački športski savez osoba s invaliditetom - kojeg su predstavljale Melanija Mežnarić i Ivana Tarade - u suradnji s partnerskom organizacijom ECHO,

Glavna moderatorica bila je Višnja Uradin Brajdić.

"Smatramo da, ako se ujedinjeno postavimo pred tijela koja odlučuju, shvatit će nas ozbiljnije i brže krenuti u rješavanje problema. Otvoreno je pitanje bavljenja rekreativnim sportom za osobe s invaliditetom, a treba istaknuti kako na taj način OSI populacija može ostvariti bržu i lakšu integraciju u društvo", istaknuto je od strane organizatora.

Zagrebački športski savez osoba s invaliditetom, čiji je predsjednik Josip Držaić, a Mirela Šikoronja Ivančin pokretačica projekta i glavna tajnica Saveza, nositelj je projekta 'Change Your Mindset - Sport4Everyone', ukupne vrijednosti 500.000 EUR-a i kao takav jedini u Republici Hrvatskoj. Stoga pozivaju osobe s invaliditetom diljem Lijepe naše da se u što većem broju u ovaj projekt.

Konačni cilj trosatnog sastanka bio je da se iznesena problematika za mjesec dana iznese pred donosioce odluka te da se iznađu načini kako konkretno riješiti probleme, i to na osnovu dosadašnjeg iskustva.

Socijalna radnica Branka Brčić-Crnković iz Dnevnog centra za rehabilitaciju i radne aktivnosti OZANA navela je primjere dobre prakse koje osobno provodi, odnosno dobre integracije, istaknuvši pri tome članicu Maju koja se borila s ogromnim strahom da uopće negdje drugdje prespava, a kamoli da dolazi na treninge, te Miu iz vodene košarke. Maja je zahvaljujući upornosti Brčić-Crnković počela nizati same pobjede, tako da su zdrava djeca iz Sarajeva ove godine na natjecanju u Novom Vinodolskom priznala da oni ne bi mogli izvesti sve ono što je ona napravila kao osoba s invaliditetom. Navela je da posjećuju tri osnovne škole i kako su, zahvaljujući dobrom poznavanju štićenika, otkrili talent kod jednog od njih, koji odlično radi s alatom i žicom.

 

"Ključni su treninzi, ali i da štićenici našeg Dnevnog centra odlaze u 'zdravu' sredinu te da zajedno sudjeluju. Međutim, nemamo podršku institucija, a i fale nam rekviziti. Vrlo je važno u radu sa štićenicima pronaći način kako kome pristupiti, upravo zbog emocionalnih problema s kojima se suočavaju. Ujedno, bitan je entuzijazam voditelja. Mi smo to uspjeli ostvariti te danas imamo štićenike od 20 do 40 godina koji i plivaju i plešu, posebno Irski ples", rekla je Brčić-Crnković.

Dragan Katunar je prezentirao problem osoba s invaliditetom koje su nastradale tijekom života i kod kojih se ništa ne vidi izvana.

"Naime, za njih nema rehabilitacije. Uključenost u sportske aktivnosti nam je ispod svake razine. Statistike pokazuju da je samo 0,76 posto ljudi uključeno u sport u Republici Hrvatskoj. Najveći broj populacije je u rekreaciji, ali imamo ogroman problem – financiranje udruga, koje ide kroz socijalu, zdravstvo ili sportske saveze. Najveći dio ide na tjelesnu aktivnost, a samo mali dio na vrhunski sport. Ne zna se tko koga financira! Također, sportaši s invaliditetom nisu medijski ravnopravni sa zdravim sportašima. Neće biti vrhunskog sporta ako nema baze. Moram istaknuti i npr. da od osam milijuna na natječaju samo 100.000 kuna ide na sport, tjelesne aktivnosti. Pretežno odlučuju oni koji nemaju invaliditet i ne razumiju bit problematike", objasnio je Katunar.

Ana Krupa, predstavnica HSUTI-ja, istaknula je problem educiranja stručnog kadra i samih roditelja djece s teškoćama u razvoju, kao i problem prijevoza u ruralnim područjima. Tako npr. djeca iz sela kraj Nove Gradiške moraju na treninge iz boćanja u Požegu.

"Kao Savez, provodimo već sedam godina ljetni kamp. Ove godine bili smo u Zadru uz rehabilitatore, a prošle godine u Daruvaru, gdje je uključeno puno ljudi od 18 do 83 godine zahvaljujući fitnes treneru“, rekla je Krupa.

Postavilo se i pitanje provodi li Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu testiranje osoba s invaliditetom u sportskom smislu, jer to bi bilo vrlo važno za mnoge zainteresirane, kako bi im se pomoglo da se klasiraju u sportove koji im odgovaraju. Problem na tom Fakultetu je također zakonodavstvo i birokracija, pogotovo za dobivanje sredstava.

Jadranka Blagus, predsjednica STKI-a URIHO iz Zagreba, istaknula je da bi rehabilitacijski i profesionalni sport trebali biti povezani. Također, navela je primjer derutne dvorane u Kušlanovoj, koja im često preostaje za turnire.

"I dalje se provodi segregacija osoba s invaliditetom. Naime, doživjela sam da mi je upravo u ZŠSOI-u jedan od trenera rekao "da što osobe s invaliditetom žele", jer da zdravi stolnotenisači trebaju prostor i udarne termine. Naravno da sam morala odreagirati i obavijestiti nadležne, jer ovakav način prema osobama s invaliditetom ne smije se nigdje dopuštati", rekla je Blagus, navevši da je URIHO obećao izgraditi dvoranu prilagođenu za osobe s invaliditetom, samo se još čeka veliki elaborat.

 

Marko Kocijan iz Kluba hokeja na sanjkama MRGA istaknuo je prvenstveno financijsku problematiku vezano za klubove, zatim problem putovanja i nezainteresiranosti mladeži: "Mnogima bi sport trebao biti poticaj i npr. kod skidanja kilograma, kod pretilnosti. Mi imamo primjer da je jedna naša članica skinula 50 kg. Jednostavno nema zainteresiranih sportaša. Moram reći da samo jedne sanjke za hokej koštaju 10.000 kuna. Mi imamo Dinu Sokolovića, kao izvrsnog sportaša s invaliditetom koji skija. Jednostavnije mi je i lakše financirati se sam kroz donacije i sponzorstva, marketinški, nego da čekam."

Ante Pavković, trener AKOSI AGRAM-a, naveo je problem prostora za vježbanje, dok se plaće dobivaju na osnovu rezultata. Iako kao Klub imaju jako puno osvojenih medalja, među njima i olimpijskim, i dalje se suočavaju s ovakvim problemima.

Branko Omazić iz Agrama, s iskustvom u sportu od 43 godine – od 1974. godine, istaknuo je da AGRAM u hrvatskom sportu ima najveći broj medalja i imao je odličnu prezentaciju na Paraolimpijskim igrama.

"Učlanili smo 26 članova u AGRAM, a ove godine ni za jednog osvajača medalja nije bilo naznake Kluba. U intervjuima vrhunski sportaši i novinari ne navode naziv kluba. Ujedno, na televiziji u kategoriji sporta nema osoba s invaliditetom. Česte su smjene direktora. Plivanje i atletika su bazni sportovi. Imamo bazene u Sopnici, u Maksimirskoj 128, Iver u Dubravi i Klaku u Dubravi. Za atletiku imamo stadion Mladost, koji svake godine treba renoviranje. Fali nam atletski stadion kraj Kineziološkog fakulteta, iako su za takvo stanje nadležni ocijenili da ga nije potrebno imati. Također, već godinama se spominje simbioza nogometa, atletike i plivanja, ali do toga nikako da dođe. AGRAM treba prostor od 300 kvadrata na sjevernoj tribini za sve sportaše s invaliditetom Grada Zagreba - 150 kvadrata za djecu, a 150 kvadrata za vježbanje. Moram reći i da se prilikom natječaja rijetko kad napominje da se jave sportski klubovi i zadruge za osobe s invaliditetom. Moram se zahvaliti Ćiri Blaževiću i bivšem ministru Draganu Primorcu, koji su imali uistinu razumijevanja za potrebe klubova", rekao je Omazić.

Jedan od najstarijih sportaša s invaliditetom u Hrvatskoj Želimir Gulan rekao je da je upravo zahvaljujući bavljenju sportom uspio obići cijelu Europu, a pitanje je bi to ikada napravio da je ostao zdrav. Nastradao je s 26 godina u prometnoj nesreći i morao se suočiti sa stambenim i socijalnim te uopće životnim, egzistencijalnim problemima. Zahvaljujući Željku Kladušaru, našao se u sportu.

"U to vrijeme nije ni bila tolika prometna povezanost, a opet više se mladih bavilo sportom nego danas. U čemu je problem? Postoji problem zajedništva, savezništava, natječaja, zapošljavanja, školovanja, mirovinskog. Za vrijeme rata sportom se bavilo 50-ak osoba s invaliditetom koji su nastradali u Domovinskom ratu, a danas ih ima samo pet. Što nam to govori? Ponajprije, ljudima je potrebno omogućiti rehabilitaciju, jer stari se. Moram navesti i da se mnoge osobe s invaliditetom stavljaju u staračke domove, i kakvo onda bavljenje sportom? Velika je muka s financiranjem, opremom, zakonodavstvom – opterećeni su zakonima o sportu. U Zagrebu imamo Jarun, a tko tamo dolazi? Da bih osobno nekamo stigao, moram dva dana unaprijed Gradskom uredu poslati zamolbu za dopuštenje da dođe ZET-ov prijevoz", rekao je Gulan.

"Predlažem i Tjedan sportske rekreacije svih nas osoba s invaliditetom", dodao je Gulan, istaknuvši da je Zagrebački sportski savez po njemu najbolje organiziran u Hrvatskoj.

Martina Peranović iz Taekwondo kluba osoba s invaliditetom Combat Zagreb istaknula je ključni problem osoba s intelektualnim teškoćama – čak ni nakon osam godina treniranja ne može se imati crni pojas.

Međunarodni sudac iz istog Taekwondo kluba Vlado Požežanac rekao je kako se već dugo vremena bore s plaćanjem režija i najmom prostora, zbog čega su prisiljeni imati pridružene članove: „Više od 12.000 kuna moramo plaćati mjesečno za najam prostora Gradu Zagrebu. Jednostavno nemamo otkuda. Radimo isključivo prema Zakonu o sportu, međutim borimo s nepremostivim preprekama. Mi smo kao Klub počeli raditi u školi Grigora Viteza, i to s rekreativno-terapijskim taekwondoom. Poslije smo dobili prostor u bivšem Gredelju ugovorom preko firme, gdje vodimo samoobranu osoba s invaliditetom u kolicima. Na Sloboštini smo krenuli rekreativno, i kad je dvanaest do 15 članova postiglo izvrsne rezultate, došla je želja za natjecanjem. Danas najviše radimo terapijski. Naša Martina prva je u svijetu napravila to što jest, što je sam uvod u parataekwondo. Hrvatska je osvojila prvo mjesto s osobama s intelektualnim teškoćama. Imamo i članove s Downovim sindromom, kao i s tjelesnim oštećenjima i nedostacima koji će 2020. godine nastupiti na Paraolimpijadi. Međutim, imamo velike probleme s birokracijom koji bi se trebali pod hitno riješiti ako želimo svi zajedno naprijed. Zbog nedostatka prostora, imamo dva taekwondo kluba na istom prostoru, što znatno otežava rad. U siječnju smo dignuli kredit i kupili kombi pa smo omogućili novoj djeci s invaliditetom od četiri do 14 godina da se uključe u vježbanja, zajedno sa zdravom djecom.“

Trener iz Kluba Natator Ivan Perzel zalažio se posebno za integraciju zdrave djece i djece s teškoćama u razvoju: "Djeca se mogu baviti rehabilitacijom. Samo trebamo pozitivan pristup u ionako negativnoj Hrvatskoj. Širimo se puževim korakom, ali ide nekako naprijed zahvaljujući entuzijastima. Doktori su vrlo važni da na samom početku daju vjetar u leđa.“

Mnogi zainteresirani, upravo zbog teške financijske situacije i problema prijevoza, a napose problema s invaliditetom i tjelesnim oštećenjima, jednostavno nemaju načina da se negdje priključe. Imaju želju, ali ne i mogućnosti. Ujedno, administracija predstavlja nepremostive zapreke, pogotovo kada su u pitanju kratki rokovi radi održavanja turnira, a na termine za sastanke se čeka ponekad i dulje od godinu dana kod nadležnih institucija.

S obzirom da prema podacima iz 2012. godine u Europskoj uniji 42 milijuna osoba ima neki oblik invaliditeta, od čega u Hrvatskoj oko pola milijuna, ponukani pitanjem kako animirati OSI populaciju da se što više bavi sportom, iz Zagrebačkog športskog saveza naglasili su želju za stvaranjem mreže klubova za osobe s invaliditetom po cijeloj Hrvatskoj, povodom čega je napravljena i web stranica www.sport4everyone.eu, gdje su informacije o najbližem klubu za osobe s invaliditetom po gradovima diljem Hrvatske, kao i odabiru sporta koji pojedincima najviše odgovara.

Organizatori su za kraj istaknuli da su snimili motivacijski film koji će se prikazivati u televizijskim i radijskim emisijama, kao i da je napravljena internet stranica sa svim klubovima i redovnim sportovima koji uključuju integraciju osoba s invaliditetom.

Spada na nadležne, posebno krovne organizacije, da učine sve što je potrebno u kratkom roku da sport u Hrvata ide naprijed, iako je išao i do sada u znatno teškim uvjetima. Za oko mjesec dana bit će organiziran novi Okrugli stol, gdje će im se prezentirati izneseni problemi, kao i ponuditi neka rješenja s ozbirom na dugogodišnje iskustvo sportaša s invaliditetom te rada udruga i klubova.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 13.09.2017