Potrebno je, uz sve ostalo, pobijediti jaz između potreba koje nameće društvo i potreba djeteta, te omogućiti dostizanje punog potencijala prema mogućnostima svakog mališana, no to je dosta složeno

 

Na nedavno održanoj Konferenciji 'Pravo na inkluzivno obrazovanje' u organizaciji UNICEF-a BiH i Ministarstva civilnih poslova BiH među panelistima je bio i prof. Frank J. Muller s University of Bremen i tom prilikom dao neke od bitnih preporuka vezanih za škole koje imaju OSI i njihovu transformaciju.

Tijekom dva dana više od 60 sudionica i sudionika iz Bosne i Hercegovine uz sudjelovanje međunarodnih ekspertica i eksperata raspravljalo je o Općem komentaru na član 24. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom o inkluzivnom obrazovanju te su postigli suglasnost i dogovorili se oko zajedničke vizije i puta napretka u području inkluzivnog obrazovanja u BiH i poslali konkretan 'Poziv na akciju'.

Prof. Muller na Konferenciji je podijelio neka od iskustava iz svog dugogodišnjeg rada, a neke od bitnih preporuka vezanih za škole i njihovu transformaciju

“Osnovna ideja se vrti oko pitanja kako možemo transformirati posebne škole, jer ako želite imati integrirani sistem, morate omogućiti djeci da uče od druge djece. U posebnim školama nemaju tu priliku. Oni također općenito trebaju imati uzorke. Dakle ideja je transformirati škole, a to se može učiniti na mnogo načina. Možemo ih zatvoriti, ali ako to činimo govorimo da posao koji se obavlja nije vrijedan, ne trebamo školu ili stručnost. Stoga bi ideja trebala biti da kažemo: 'Promijenimo posebne škole u inkluzivne škole, otvarajući ih svima'. U osnovi, imate iste dnevne rutine i putovanje na posao, iste kolege i učenike, samo što imate neke dodatne učenike i trebate promijeniti svoj stil učenja, ali to se čini lakšim nego zatvaranjem posebnih škola”, kaže prof. Muller, dodajući kako za to treba vremena i pripreme:

“Morate se zajedno složiti oko planiranja, što se razlikuje od tima do tima i teme do teme. Na primjer, posebno educirani učitelj može biti stručnjak za jednu temu i pripremiti je za cijeli razred, a ponekad redovni učitelj priprema temu, a na tu temu se nadovezuje posebni učitelj, tako da se zapravo nadopunjuju u idejama, i to je veoma važno”.

Profesor Muller dalje navodi da ne postoje djeca koja ne bi mogla biti uključena u nastavni program, čak i ona s najtežim poteškoćama jer ako to zaista želimo postići onda je i moguće, a na pitanje kako utjecati na zajednicu da osigura pomoć edukatora i rehabilitatora odgovara: "Počet ću s primjerom, recimo da imate slijepo dijete u zajednici, ovo dijete ne dolazi niotkuda, ono postoji više godina, znate da je rođeno slijepo dijete, a za 6 godina ide u školu. Dakle, imate 6 godina da pripremite školu za ovu situaciju, a kada dijete dođe u vrtić u dobi od dvije godine, već možete početi razgovarati sa školom i reći 'nama je potreban ovaj učitelj koji može raditi sa slijepim djetetom', a ova škola može odlučiti hoće li jedan od njihovih nastavnika biti voljan da stekne odgovarajuće znanje o tome kako raditi sa slijepom djecom i žele li naučiti Brailleovo pismo. Škola može iskoristi te dvije ili tri godine da nađu nekoga iz druge škole tko to može učiniti. Ne postoji dijete s poteškoćama koje se pojavljuju niotkuda i iznenađuje sve."

Postoje i djeca kod kojih uočimo nedostatak interesa za opće obrazovanje u razredu, no to nije tema posebnog obrazovanja. "Često djeca nisu zainteresirana za neke školske teme, također neke su teme dosadne, ali za svako dijete postoji nešto što ih stvarno motivira. Na primjer, imao sam učenika u 9. razredu koji nije znao čitati i pisati, učitelji su pokušali, ali nisu ga mogli naučiti. Međutim, bio je stvarno zainteresiran za hrvanje, dakle ako je motiviran hrvanjem, dajte mu tekstove o hrvanju, bit će motiviran čitati ih. Ako mu dajete materijal za čitanje iz prvog razreda, neće imati motivaciju. Morate razgovarati s djecom i saznati što ih motivira i činiti različite pristupe za svako dijete. Ako pokušate ovo možete vidjeti što funkcionira, a po potrebi pokušati i nešto drugo.“

"Potrebno je također pobijediti jaz između potreba koje nameće društvo i potreba djeteta, te omogućiti dostizanje punog potencijala prema željama i mogućnostima svakog mališana, no to je dosta složeno, s obzirom na to da sadašnje društvo i njegova kapitalistička struktura ne uključuju sve pojedince, stoga je neophodna izmjena i samog društva. To je dosta složen postupak. Na primjer, ideja većine profesora u Njemačkoj, nastala nakon studentskih pokreta iz 1968. godine, bila je izmjena društva i glasila je - hajde da pokušamo s izmjenom školstva. Ja smatram da je to bio ispravan način razmišljanja; izmjena i društva i školstva."

Anita Blažinović

Objavljeno: 14.08.2017