Blogosfera Klaudije Klanjčić: Zlo je i naopako kada roditelja s invaliditetom zlostavlja vlastito dijete
Među žrtvama vlastite djece je i jedan otac s invaliditetom. Na prijedlog da svoju priču iznese u javnost i možda tako potakne svoje dijete na promjenu ponašanja, samo odmahuje rukom
Djeca i roditelji trebali bi tvoriti neopisivu simbiozu, zajednicu ljubavi, koja nesputano raste, unedogled.
Realnost života može prekinuti niti bliskosti, no odnos roditelja i djece svakako mora biti 'podvučen ljubavlju', a ne zlostavljanjem ili bilo kojim oblikom emocionalnog terora.
Nedavno nam se u redakciju javila majka s invaliditetom (podaci poznati redakciji), s juga Hrvatske, iz ruralne sredine, tražeći pomoć kako se nositi sa svojom 17-godišnjom kćerkom. Kako je unazad nekoliko godina došlo do razvoda roditelja, adolescentici se teško priviknuti na situaciju i postala je problematična u školi, u odnosima s roditeljima. Najviše bunta je ispoljila upravo prema majci, koja ima težak invaliditet, međutim je pokretna, ali k tome i neustrašiva i ustrajna duha. No, nedavno se slomila pod teretom optužbi, kleveta, laži, koje joj je kćerka pripremila u navali bijesa.
Majka se prisjetila što je sve pretrpjela da bi je rodila, kako se morala boriti protiv nekih bliskih osoba koji su joj spočitavali trudnoću zbog invaliditeta. Međutim, nju ništa nije dalo pokolebati na putu da donese na svijet svoju djevojčicu. Srećom, imala je dobre liječnike oko sebe koji su bili uz nju do samog kraja, a neki od njih i dan danas.
Majci s invaliditetom gotovo svi su tijekom života okrenuli leđa. Od braće i sestara, koji je se stide upravo zbog invaliditeta, do supruga koji joj je trebao biti najveća potpora u životu. U mnoštvu stresova, najviše se trebalo pobrinuti oko kćerke, koja još uvijek nije svjesna situacije i koja se našla na raskršću mnogih putova, a i puno laži kojima joj je napunjena glava. I kako se snaći u svemu?
Bunt je iskazivala nepomaganjem u kućnim poslovima, psovkama, vrijeđanjem, odlascima iz kuće bez da javi gdje je, opijanjem. A to je ono najteže što je trebalo podnijeti – ne znati danima gdje ti je dijete. Uz sve to kćer je tražila svoja prava, smatrajući se zrelom osobom.
A pita se majka: koja to prava? Da ide s društvom po gostionicama sve do jutra? Da ljenčari i ništa ne radi, da ne uči? Možda to? Naravno da je majka morala biti kao lavica, nepopustljiva, stroga.
Svjesna da je adolescencija razdoblje razvoja i odrastanja, kada se posebno razvijaju osobnost, povjerenje, samopoštovanje, samostalnost, i koja označava prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih, majka je nastojala svojom blagošću, a istovremeno i strogošću, dovesti kćer na pravi put. Kao i prethodnih godina, tražila je savjet i pomoć socijalnih službi, ali i sama priznaje da najveću ulogu u takvim stvarima moraju odigrati upravo roditelji. Od socijalnih službi je doživjela volju za pomoć, ali nisu mogli 'doprijeti' do kćerke.
Upotrijebivši metodu 'sjedanja za stol' i 'izvlačenja svih karata', uz obostranu volju za komunikacijom, u međuvremenu odnosi majke i djeteta su se popravili. Kćerka se primila samo dijela kućanskih poslova radi školskih obveza i više nema vrijeđanja majke, koja je prolila tolike suze. Od jedne buntovnice, pretvorila se u 'milo janje'. Ali da majka nije ustrajala, ne bi bilo tako.
Odgajanje kćerke nije nimalo lako, budući je invalidska mirovina samo u iznosu od 1.250 kuna, a stipendiju za školovanje ne može dobiti. Otac uopće ne plaća alimentaciju jer nije zaposlen.
Ovo je samo jedan od primjera obiteljskih situacija koja se, srećom, riješila se pozitivno. No što je s onimakoji moraju trpjeti svakodnevno maltretiranje, a nemoćni su da se obrane zbog svog invaliditeta? Kako pomoći onima koji si sami ne mogu pomoći, koji zbog bolesti ne mogu nikuda? Kako stati na kraj zlostavljačima?
Među žrtvama vlastite djece je i jedan otac s invaliditetom. Na prijedlog da svoju priču iznese u javnost i možda tako potakne svoje dijete na promjenu ponašanja samo odmahuje rukom. To mu ne pada na pamet. Jer neopisivo je bolan sram zbog činjenice da te maltretira vlastito dijete.
Piše: Klaudija Klanjčić
Objavljeno: 01.03.2017