Pogled iz kolica Ante Raosa: Sramim se korumpiranog sustava koji u osobama s invaliditetom ne prepoznaje vrijednosti
Ne mogu reći kako strah kod nekih osoba s invaliditetom i kod roditelja djece s teškoćama u razvoju ne izaziva niz laži koje koriste za ostvarenje vlastitog dobra
Netko reče kako strah stvara lažljivce. Ja u to ne vjerujem. Strah proizvodi razne osjećaje i u tome ne vidim ništa loše. Strah tako može proizvesti laž u kojoj se nadaš spasenju, strah nas može natjerati na laž kojom ćemo spriječiti nepravdu, strah nas može potaknuti na prihvaćanje istine.
Niz je drugih situacija u kojoj strah u nama budi pozitivan odnos prema životu. Međutim, kada nas strah lažima tjera na ostvarenje vlastitih koristi onda je to jedna velika sramota i blamaža ljudskog morala. Ipak još gore od toga je ono, kada taj isti sramotni i žalosni moral stvara nove generacije nemoralnih i bijednih osoba.
Kao svjedoci današnjeg vremena ne možemo a da ne prijetimo te nemoralne spodobe koji uporno zagovaraju rat između, ne sinova partizana i ustaša, to je već davno učinjeno, već njihovih unuka. Tko su ti huškači koje je ovakav sustav instalirao da bi ga obranili i što im to treba i što koriste da bi to ostvarili? Strah! Svugdje je isto, razlike su jedino u izgledu i kilaži voljenih vođa, a marginalci ostaju marginalci, potkupljivi, lakovjerni, opredijeljeni sebi i svojim vrijednostima. Strah od gubitka izbora toliko je prljav i podao da i oni koji ga zagovaraju osjećaju sramotu i žalost zagovarajući ga. Ako gledamo sa stajališta osoba s invaliditetom ne mogu, a ne primijetiti, kako su upravo osobe s invaliditetom i roditelji djece s teškoćama u razvoju svojom pasivnošću dopustile ovakav nakaradan sustav.
Sramim se svega onoga što danas činimo našoj Slavoniji, sramim se svih odlazaka vrijednih slavonskih sinova trbuhom za kruhom, sramim se ubijenog hrvatskog sela od Prevlake do Iloka, sramim se što mladima ne dajemo priliku, sramim se sustava koji u osobi s invaliditetom ne vidi potencijal, sramim se sustava koji odbacuje djecu s teškoćama u razvoju kao nesposobne. Sramim se sebe samog jer i ja u tome sudjelujem, sramim se jer nisam digao glas za čovjeka, sramim se jer nisam digao glas za sadržaj u kojima se poštuje svaki pojedinac kao vrijednost. Sve je to bijeda koju pravdamo strahom vjerujući u nadu kako će nam ovi novi biti bolji. Zar nam nije jasno da u korumpiranom društvu korumpirani ne mogu učiniti ništa dobro, zar nam nije jasno kako dugogodišnji ratni huškači ne znaju ništa drugo doli samo zagovarati nered, nemoral, sukob, sve samo ne sadržaje koje će donijeti nove vrijednosti. Ali to je tako dok se klanjamo voljenom vođi, to je tako dok te iste vođe imaju na desetke savjetnika, a savjete ni sami savjetnici ne razumiju.
Iz straha i razočarenja širokogrudno prepuštamo drugima da odlučuju u naše ime, odbijajući sudjelovanje u političkom životu zajednice, zaboravljamo kako politika upravo to i želi, iskoristiti naše razočarenje, strah i pasivnost kako bi ostvarila vlastite ciljeve. E to je ono što me žalosti, to je ono što me najviše vrijeđa, jer u ime našeg straha dopuštamo drugima da nas pljačkaju, ignoriraju, zapostavljaju, iskorištavaju. Žalosno, ali svi smo mi marginalci i bijeda koja uporno propušta vlastitu priliku, za vlastite bitke.
Ne mogu reći kako strah kod nekih osoba s invaliditetom i kod roditelja djece sa teškoćama u razvoju ne izaziva niz laži, koje se koriste za ostvarenje vlastitog dobra. Ali što to može učiniti navedena populacija, kako bi bar malo ublažila teškoće sa kojima se suočava, doli iskoristiti svaku mogućnost, pa tako i laž, kako bi ukazala na nesnošljivu situaciju u kojoj se našla. Pitanje svih pitanja u ovoj zemlji je – "što će biti s mojim djetetom kada mene više ne bude?“ – to je pitanje koje ima opravdanje u svakoj situaciji, ali nema pravo u strah i pasivnost odnosa prema zajednici, prema politici, jer to nas tjera na najgnjusnije laži, laži koje nas pretvaraju u najveće bijednike.
Ako smo spremni raditi promjene onda počnimo odmah, mijenjajmo vlastitu duhovnost promovirajući optimističko društvo, kupujmo i trošimo hrvatski proizvod, vratimo se izvornim vrijednostima i poštujmo i cijenimo prirodu i prirodno okruženje, ukažimo na vrijednost čovjeka, rehabilitirajmo hrvatsko selo, pružimo mladima priliku i ne odričimo se osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. To su reforme koje ne traže odricanje, to su reforme koje trebaju dobru volju, upornost i privrženost sebi i svome.
To su reforme koje ovaj bijedni sustav skriven pod zastorom straha vodi u društvo odgovornosti, u društvo koje poštuje svaki pedalj svoga teritorija i koji vjeruje u sposobnosti svakog svog pojedinca.
Piše: Ante Raos
Objavljeno: 12.05.2016