Osvrt Božice Ravlić: Bijedan je život u Lijepoj našoj umirovljenika s invaliditetom

Marko Čičak zbog cerebralne paralize živi s invaliditetom već 64 godine, no prije dvanaest godina obolio je od kronične opstruktivne plućne bolesti koja dovodi do otežanog protoka zraka kroz pluća


 

Hrvatska zbilja za umirovljenike sigurno nije vrijeme lijepa i mirna buđenja, dana u kojima se s osmijehom prisjećaju mladosti i trenutaka koji su ih tjerali da prihvate pad i nastave borbu. Jer, život je upravo niz padova i uspona za one koji ne prihvaćaju dno.

Emocije nam prorade kada se spomenu djeca, no zašto zaboravljamo da starimo i vraćamo se u stanje veoma nalik dobu kada smo bili nemoćno dijete. Trebamo pažnju, pomoć, sigurnost i mir. O da, kako je dobro biti mlad, zdrav, pokretan, neovisan. Ali što kada to postane samo sjećanje? Kada ste dijete s teškoćama u razvoju ili osoba s invaliditetom? Jedino što nam je zajedničko put je koji će proći i smrtnici koji naplaćuju kisik, određuju broj pelena i katetera koje možemo potrošiti u danu, kolica u koja nikada nisu sjeli i pokušali razumjeti zašto nam ne odgovaraju modeli koje uvaljuju po bezobrazno nerealnim cijenama.

Čovjek kojem već dugo sustav ne dozvoljava da uživa u svojoj svakodnevici s godinama nije izgubio volju i traži pravo na život koje mu jamči Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, a uskraćuje kruta država koja je jednako neosjetljiva na djecu kao i potrebe starijih. Marko Čičak zbog cerebralne paralize živi s invaliditetom već 64 godine, no prije dvanaest godina obolio je od kronične opstruktivne plućne bolesti koja dovodi do otežanog protoka zraka kroz pluća. Ova progresivna bolest zahtjeva respirator kisika koji za Marka znači život. Pravilnikom o ortopedskim pomagalima odobrava se boca za kisik od Mesera, te se ne daje mogućnost nabavke boce drugog proizvođača, što je nametnuti monopol.

Marko Čičak nema prava ni da diše punim plućima

Čičku je odobrena boca koja se vozi u pomoćnim kolicima. Rješenje za čovjeka koji se kreće u elektromotornim kolicima? Jednom rukom upravlja džojstikom, a drugom vuče kolica s bocom kisika?!

Znamo tko je odgovoran za tako maštoviti i diskriminirajući zakon. Postoji mogućnost u Pravilniku za 'prijenosni sustav boca s kisikom' koji se dimenzijama i težinom može montirati na kolica te bi Čičku omogući nesmetani izlazak no kao što stoji u odgovoru HZZO-a: "Gospodin je korisnik prava na mirovinu (znači nije u radnom odnosu, odnosno na redovnom školovanju) i ne ispunjava uvjete potrebne za priznavanje prava na pomagalo."

Drskost, ironija ili kako opisati bezobrazluk države koja se predstavlja dijelom europske unije, a otvoreno onemogućava izlazak osobe s invaliditetom na dnevnu svjetlost. Samo zahvaljujući ljudskosti predstavnika proizvođača ortopedskih pomagala koji mu posuđuju prijenosni sustav bocu s kisikom Čičak odlazi do specijalista van doma, no do kada i što nestane li osoba koja pomaže samovoljno? Cijena boce i punjača koji bi Marku omogućilo kretanje van doma iznosi 19.500 kuna, za njega nemogući san obzirom da cijela mirovina odlazi na plaćanje smještaja u Domu za starije i nemoćne Trešnjevka. Koliko iznosi cijena fotelje nerazumnih birokrata koji se igraju s našim životima?

Danas je ovo priča o Marku, no ne zaboravite može biti bilo tko od nas. Koji je broj mladih osoba s invaliditetom koje imaju iste potrebe, ne školuju se i ne rade, a žive zatvoreni unutar zidova koje grade hladni birokrati. Ne iznenađuje me zakon kojim HZZO opravdava još jedan apsurd, svjesna države u kojoj živim.

Gledajući niz propusta u odnosu prema nama, osobama s invaliditetom, vidim samo veliku želju da nas učine nevidljivim pustinjacima. Ne mogu prihvatiti inertnost vas kojima su oduzeli snagu da glasno izgovorite kako vas kradu, uskraćuju prava, a vi se zavlačite u pećinu iz koje smo davno izašli. Postajete sove koje kukaju u mraku koji je sve gušći zahvaljujući upravo vama koji se bojite oglasiti i podijeliti strahote u kojima vegetirate.

Vi koji možete nađite snagu i uzvratite istinom, progovorite, ukažite tko manipulira s vama, probudite vlastiti ponos.

Piše: Božica Ravlić

 

Povezane vijesti