Filmski kritičar In Portala ponovo jaše, pardon – piše. Ovo je njegova prva kritika u zadnjih nekoliko mjeseci otkako je imenovan za višeg stručnog savjetnika za osobe s invaliditetom u uredu zagrebačkog gradonačelnika. Ali isplatilo se čekati

 

Početak je godine i nalazimo se u predoskarovskom razdoblju kada se čak i u komercijalnim multiplex kino dvoranama nudi popriličan broj ambicioznih filmova koji su obilježili proteklu godinu.

Našavši se u inače neuobičajenoj situaciji biranja između više zanimljivih filmova, odlučio sam se na britanski film 'Teorija svega' (The Theory of Everything), koji nam na filmsko platno donosi životnu priču slavnog fizičara Stephena Hawkinga. Ono što bi se možda očekivalo od filma o najslavnijem fizičaru našega doba je da uz Hawkingovu priču gledatelju pokuša približiti apstraktne kozmološke teorije o naravi crnih rupa i nastanku svemira, ali u 'Teoriji svega' ima svega, ali teorije baš i nema. Ne naglašavam to kao nešto negativno, dapače. Filmovi su se do sada pokazali kao neprikladan medij kalupljenja kompleksnih znanstvenih materija u konzistentan narativ. Dakle, ovaj film je više o Stephenu Hawkingu osobi, a manje o Hawkingu znanstveniku, iako je i taj aspekt u filmu prisutan. Glavni razlog tome je što je scenarij za film rađen prema autobiografiji prve Hawkingove supruge Jane Wilde, pa je tako u filmu izrazito naglašena i njezina uloga, što često nije slučaj kod biografskih filmova gdje su bliske osobe samo usputni i glavnom protagonistu podređeni likovi.

Teorija svega je zapravo jednostavan film o ljubavi, prijateljstvu, obitelji i životu s teškim invaliditetom koji traži puno snage, volje i žrtve, ne samo od pojedinca s invaliditetom, nego jednako od njemu bliskih osoba kojima je invaliditet također u potpunosti promijenio i odredio životni put i stvarnost.

Sam film nema oštrih rubova i zapravo su glavni glumci jedini razlog zašto 'Teorija svega' nije potonuo u vode inspirativnih i sentimentalnih filmova koje bismo mogli uhvatiti nedjeljom popodne na malim ekranima. Eddie Redmayne i Felicity Jones uvjerljivi su kao Stephen i Jane Hawking tako da od početka filma i njihovog prvog susreta na sveučilištu Cambridge vjerujemo u njihov emotivni odnos i motive. U mom slučaju to se posebno odnosi na Felicity Jones koja je ovim filmom pokazala da nije samo talentirana glumica nego i sposobna nositi se s iznimno zahtjevnom ulogom supruge, ljubavnice, prijateljice i majke.

Vjerojatno se pitate zašto nisam posebno istaknuo velebnu ulogu Eddiea Redmaynea koji bi po svim prognozama trebao osvojiti Oskara za najbolju mušku ulogu. Zašto ne govorim o njegovoj čudesnoj glumi koja to tijekom filma prestaje biti i postaje utjelovljenje samog Hawkinga? Odgovor je vrlo jednostavan. Zato što sam slijep. Uloga koju je odigrao Eddie Redmayne, a posebice u drugom dijelu filma, kada bolest sve više Hawkinga spriječava u bilo kakvoj komunikaciji, u potpunosti je vizualna, ali i više od toga. S obzirom da sam kao i većina upoznat do koje je razine bolest ograničila Hawkingovo tijelo, svjestan sam da je Eddie Redmayne bio prisiljen raditi sa sitnim pokretima, finesama, gotovo da bi se moglo reći da je glumio trepavicama, a u trenutku kad je na scenu došao prepoznatljiv robotizirani Hawkingov glas, morao sam kapitulirati i priznati da nažalost nisam u stanju doživjeti Redmaynovo artističko ostvarenje.

No ono što sam uspio doživjeti je scena pri kraju filma kada Hawking, sada već proslavljeni fizičar, predstavlja svoju knjigu 'Kratka povijest vremena' na sveučilištu u Cambridgeu. U jednom trenutku, usred Hawkingova govora, studentici iz prvog reda ispada olovka iz ruke na pod, a Hawking ustaje na noge lagane i podiže olovku i dodaje ju studentici. Taj trenutak nostalgičnog daydreaminga je tako tipičan za osobe koje su naknadno doživjele neku vrstu invaliditeta i govori nam da film zna o čemu govori. Dakle, bez obzira što slijepe osobe neće u potpunosti doživjeti važan aspekt filma, Redmaynovo glumačko ostvarenje, film će naći put do emocija svih gledatelja, i to do cijelog spektra emocija, jer uz očekivane suze, film daje prostora i dobrom i pametnom humoru.

Ocjena: osam bijelih štapova

Branimir Šutalo

Objavljeno: 03.02.2015