Naša priča: Filip i Siniša Bosanac
"Tugu, strepnju i strah nosio sam srcu. Ti osjećaji slomili su me jednog dana i postao sam bolesnik koji je dobivao terapije da bi mogao hodati po svijetu bez vike, svađe i gorčine. No pravo izlječenje uslijedilo je kad sam shvatio da je moje dijete Božji blagoslov. Tugu, strepnju i strah zamijenila je sreća", priča Siniša, otac mladića s Downom, član grupe 'Pomozimo djeci s invaliditetom'
Filip Bosanac mladić je od 22 godine, koji će vas osvojiti osmijehom. Prva reakcija roditelja koji su dobili sina s Down sindromom bila je osjećaj nemoći i zbunjenosti. Srećom, Siniša i supruga okrenuli su se jedno drugom, nije bilo međusobnog optuživanja. Ono što su trebali u tim trenucima bila je podrška i nada da Filipovo stanje nije kraj svijeta. Tek s protekom vremena, upoznavajući vlastito dijete, uvidjeli su da je Filip blagoslov koji je donio svjetlo u njihove živote.
Siniša, Filipov otac, iznio je svoje iskustvo roditelja djeteta s teškoćama u razvoju.
"Dolazak djeteta u obitelj predstavlja neizmjernu sreću i radost. No ima rođenja djece koja izazivaju tugu, strepnju i strah", kaže Siniša.
U srcu strepnja
"Rođenje moga sina Filipa upravo je u meni izazvalo te osjećaje kada mi je priopćeno da je moje dijete vjerojatno dijete s nekim urođenim poremećajem. No, od prvog trenutka tog saznanja moja je misao bila što god da je ON je moje dijete. Kad sam ga prvi put uzeo u naručje i kad je svoje male i slabe prste stavio na moj kažiprst mene je preplavila ljubav za to malo, bespomoćno stvorenje, ali tuga, strepnja i strah i dalje su ostali. Prihvatio sam ga kao Božji znak. U našim životima nešto se treba mijenjati i Bog mi je poslao sina koji nas tome treba naučiti. No tuga, strepnja i strah i dalje su bili prisutni. I ljubav. Jednog dana supruga je došla s pričom o bračnom paru koji očekuju dijete i na ultrazvuku su uočeni određeni znakovi koji ukazuju da će njihovo dijete biti 'mongoloid', kako se to onda govorilo. Njihova liječnica poslala ih je k mojoj supruzi za savjet. No nismo mogli reći zadržite dijete ili izvršite pobačaj. Nismo se usudili dati tako veliki savjet s kojim se toj obitelji mijenja život. Vidjeli su našeg Filipa i osjetili ljubav koju on nama pruža. Strepnja i strah i dalje su bili prisutni u mom srcu. Moje dijete trebalo je operaciju na srcu kako bi moglo i dalje živjeti. A prepreke su bile velike jer moje dijete nikada neće zarađivati novce. 'Zašto bi onda sistem ulagao u neproduktivnog člana društva koji će uvijek biti društvu na teret?', bila su razmišljanja nekih ljudi. Tada se umiješao Bog i uz pomoć neizmjerno dobrih ljudi moj Filip je i danas živ.
Božji blagoslov
Tugu, strepnju i strah i dalje sam nosio u svom srcu. Ti osjećaji slomili su me jednog dana i postao sam bolesnik koji je dobivao terapije da bi mogao hodati po svijetu bez vike, svađe i gorčine. Te terapije činile su samo to. Ja više nisam bio osoba. Hodao sam po svijetu ubijenih emocija. Jednog dana shvatio sam da tako više ne ide. Bacio sam sve te tablete. Na početku je bilo teško, jer teško je kontrolirati bijes koji je nastao iz tuge, strepnje i straha. Počeo sam živjeti iz dana u dan. Zahvaljujući Bogu na svakom jutru koje sam osvanuo i zahvaljujući Bogu na svakoj noći koju sam zanoćio. No pravo izlječenje uslijedilo je kad sam shvatio da je moje dijete Božji blagoslov. Tugu, strepnju i strah zamijenila je sreća. Sreća što je mene Bog odabrao i posalo mi tako veliki blagoslov. Nakon toga moji problemi s bijesom i depresijom postajali su sve manji da bi danas bili gotovo nezamijetni", svjedoči Siniša.
Kao što kaže Siniša, Filipa nikada nije gledao kao bolesnu osobu, ali osjećao je tugu do trenutka kad je shvatio da je njegov sin radost koja mu je dala snagu i želju da položaj sve djece s teškoćama u razvoju podigne na razinu koju oni zaslužuju. Njihovo pravo je da se integriraju u vrtiće, osnovne škole i društvo, jer baš ova djeca nam daju dozu humanosti koja u današnje doba polako nestaje.
Vjera kao lijek
"Imamo još jednog sina Domagoja koji sa 18 godina neusporedivo zrelije razmišlja od svojih vršnjaka. Filip i Domagoj dijele bratsku ljubav, štite se međusobno, a Domagoj je povrijeđen kad mu brata gledaju s predrasudama. Djecu s teškoćama u razvoju ne treba gledati kao drugačiju, priđite im ravnopravno kao svakoj drugoj osobi. S Filipom odlazimo u Zajednicu Vjera i Svjetlo, to nam pomaže.
Danas sam siguran: kada bih znao unaprijed da ću imati dijete s Down sindromom bio bih sretan. Svaki je život dar, a naša djeca su poseban dar i radost. Radost je plod ljubavi, a kad bi smo svi ljubili kao što ljube naša djeca bili bismo oaza nade i mira. Stoga, ako znate da ćete dobiti takvo dijete, radujte se. Sve što je Filip donio u moj život neprocjenjivo je iskustvo", zaključuje Siniša.
Božica Ravlić
Objavljeno: 24.02.2014