Branimir Šutalo: Vojin Bakić pokazao mi je da se umjetnost može doživjeti dodirom
Novinar i filmski kritičar In-Portala u Muzeju suvremene umjetnosti 'taktilno' je posjetio izložbu Vojina Bakića i u pratnji kustosice Nade Beroš otkrio da je velika umjetnost pristupačna svima, bez obzira na vrstu invaliditeta
Moj angažman i borba za dostupnost kulturnih sadržaja slijepim osobama uglavnom se vodio na području filma i kazališta. Motivi su mi bili pomalo sebični jer sam prema kazalištu, a još više prema filmu, gajio veliku ljubav još iz vremena kad moja sljepoća nije bila ni u planu. Kako mi motivi ipak nisu u potpunosti sebični, a i često se uhvatim kako proklamiram da društvo mora slijepima, uz kina i kazališta, otvoriti i svoje muzeje, odlučio sam da iz prve ruke vidim kako stvar, po pitanju dostupnosti slijepim osobama, sa zagrebačkim muzejima zapravo stoji. Preciznije rečeno, kako stvar s Muzejom suvremene umjetnosti stoji. Portal pogledaj.to mi je ponudio da napišem tekst o posjetu MSU-u i o mom doživljaju izložbe Vojina Bakića, što se dobro poklopilo jer nikada nisam posjetio taj muzej, a i Bakićeva retrospektiva me privlačila.
Nespontana izložba
Krenuvši tramvajem iz Dubrave prema Novom Zagrebu, namjerno sam preuzeo ulogu slijepog putnika namjernika, ljubitelja likovne umjetnosti. Nisam se raspitivao kakva je i postoji li uopće procedura prema slijepim gostima koji žele pogledati, zapravo ispipati izložbu. Htio sam vidjeti kako će se stvar razvijati ako se pojavim spontano, kao što bi bilo da neki strani slijepi turist odluči posjetiti MSU.
Pozitivno je bilo to što na muzejskoj recepciji nisu bili šokirani mojim zahtjevom da želim taktilno doživjeti Bakića, a negativno je bilo što su mi hladno objasnili kako se moram unaprijed najaviti kako bih dobio posebne rukavice. Na pitanje zašto mi odmah ne daju rukavice, odgovorili su mi da rukavice nisu dio njihovih ovlasti i da se javim pedagoškom odjelu muzeja koji je zadužen za rukavice.
U redu, rekoh sam sebi, prvi pokušaj spontanog odlaska na izložbu nije uspio. Nešto sam takvo i očekivao, ali htio sam provjeriti, baš zbog stranih slijepih turista koje bi Turistička zajednica grada Zagreba ili Turistička agencija morale upozoriti da se moraju unaprijed najaviti žele li doživjeti MSU, a naknadno se raspitavši, i ostale zagrebačke muzeje.
Pohvala Nadi Beroš
Nakon što sam pustio da prođe nekoliko dana, kontaktirao sam pedagoški odjel MSU s molbom da želim kao slijepa osoba pogledati Bakićevu izložbu. Prvi kontakt mi je bila povjesničarka umjetnosti i kustosica Nada Beroš, s kojom sam dogovorio termin dolaska, a ugodno sam se iznenadio kad se ona osobno ponudila da mi bude stručni vodič kroz izložbu. Kad sam priznao da će mi to biti prvi posjet MSU, Nada Beroš mi je ponudila dodatnu privilegiju da me osobno provede kroz čitavi muzej, što sam ja objeručke prihvatio.
Došavši u dogovoreno vrijeme na ulazu u MSU dočekala me kustosica Beroš, srdačno mašući rukavicama. Navukao sam premale rukavice, duboko udahnuo i rekao gospođi Beroš da me slobodno povede bespućima MSU-a.
Prva postaja je bila maketa čitavog muzeja koju sam temeljito ispipao. Napokon sam dobio predodžbu arhitektonskog rješenja oko kojeg su se svojedobno tako žučno lomila koplja. Kako nisam stručnjak za arhitekturu, niti blizu, ne želim iznositi neki svoj stav, ali lijepo je imati sliku. Dodatna korist makete je u tome što mi je bilo jednostavnije pojmiti unutarnje prostorne odnose i bilo bi jako korisno kad bi i druge javne ustanove nudile svoje makete na raspolaganje.
Umjetnost u rukavicama
Stalni postav muzeja smo prošli relativno brzo jer je trebalo ostaviti vremena za glavni povod dolaska, Bakićevu izložbu.
Svjetlonosne forme, tako je retrospektivnu izložbu Vojina Bakića nazvala autorica izložbe Nataša Ivančević. Upravo je autorica izložbe jasno odredila Nadi Beroš koje skulpture smijem dirati, a koje, po njenoj procjeni zbog osjetljivosti, ne bih smio.
Prvo na što se na izložbi naleti je Bakićev slavni Bik, skulptura u velikom formatu koju sam smio taktilno doživjeti. Već sam tada osjetio čeznutljive poglede žena. Žena, zato što je izložba i čitav muzej bio prepun žena. Ne znam jeli i inače tako, Čeznutljiv, zato što su i same htjele popipati skulpturu. Bože, što su ti videći nezasitni. Oni bi i vidjeli i pipali i sve. E ne može. Ja ne vidim, ja pipam.
Nakon Bakićeva bika prešli smo na rane portrete među kojima su najpoznatiji oni Ivana Gorana Kovačića. Nada Beroš je, uz stručno vođenje, nastojala da moj interaktivni doživljaj začini s malo zaigranih pitanja. Došavši do skulpture, upitala bi me mogu li osjetiti koji je materijal i mogu li prepoznati što skulptura predstavlja. Pitanja su od mene tražila dodatnu angažiranost i koncentraciju, ali su me suočila s problemom rukavica. One su velika prepreka potpunom taktilnom iskustvu. Posebno se to odnosi na teksturu i reljefnost materijala. Rukavice jesu bile tanke, ali su svejedno sprječavale dodir mojih jagodica s površinom skulpture.
U potrazi za upokojenim idealima
Središnji dio izložbe činio je prijelaz iz konkretne u apstraktnu fazu u kojoj ponovo susrećem Bika i Ivana Gorana Kovačića. Jedino što im ovaj put oblik samo naslućujem tako da sam, kao što je i taj dio izložbe nazvan, bio u potrazi za izgubljenim oblikom.
Ne sjećam se kako se završni dio izložbe zvao, ali mogao se slobodno nazvati 'U potrazi za izgubljenim idealima'. Ovdje se susrećem s monumentalnim ideološki nabijenim spomenicima po kojima je Bakić široj javnosti najprepoznatljiviji. Svojim prstima prelazim preko maketa impozantnih artističkih građevina, od Petrove gore, preko Kragujevca pa sve do 1992. dignutog u zrak Spomenika pobjede naroda Slavonije kod Kamenske. Dodirujući ih, osvještavam njihovu silnu snagu i veličinu. Zamišljam koliko je muke trebalo da se sruši 30 metara visok razlistani spomenik u Kamenskoj. Nada Beroš mi kaže da su ga čak devet puta minirali. Nije to bilo booom! I gotovo. Bio je to cjelodnevni mukotrpni rad. Trebalo se dobrano namučiti. Želim vjerovati da su se bar jednom zapitali zašto to rade, ali sam siguran da su više puta pogledali prema gore sa strahopoštovanjem prema mrcini koja se nije dala.
U mislima sam u nekom prošlom vremenu, kad su se tako lako i naivno gradili veliki kolektivni ideali i zablude i njima posvećeni jednako veliki spomenici. Jednako veliki i jednako srušeni. Morali su ipak Bakićevi spomenici ostati. Ipak je iza njih stajao jedan čovjek. Oni su bili stvarni.
Iz misli me prenula Nada Beroš s objavom da je izložbi kraj. Zahvalio sam joj se na angažiranosti i stručnom vodstvu, vratio joj rukavice i obećao da ću ponovo posjetiti MSU.
Groblje izgubljenih predmeta
Što reći? Sveukupni doživljaj MSU je bio iznimno dobar, od prostora, atmosfere pa do Nade Beroš. Preporučam svim slijepim osobama, a oni koji znaju nekog slijepog neka im prenesu, da prvom prilikom posjete MSU. Naravno, neka se ne zaborave najaviti. Idealno bi bilo kada bi, po uzoru na British Museum, naši muzeji imali uposlenu osobu, službenika za inkluzivnost koji bi bio zadužen za pomoć osobama s invaliditetom. Sigurno da za takvo nešto treba novaca, ali i volje i svijesti.
Što se samog taktilnog iskustva tiče, ne želim ovdje mistificirati i tvrditi da sam osjetio poseban kontakt sa samim autorom ili nešto slično pretjerano. Nisam imao specijalnih senzacija, ali sam uspio ostvariti konkretan i direktan dodir s Bakićevim umjetničkim radom. Kao slijepa osoba dobio sam priliku, koju bi i videći htjeli imati, srušiti barijeru između promatrača i predmeta. Nisu mi izlošci bili nešto strano, nešto izvan svakodnevnog življenja. Muzej nije bio groblje stranih mi predmeta. Kroz interakciju i kroz moje prste sve je bilo nekako živo.
Zapravo mi se čini da bi muzeji trebali približiti umjetnička djela i promatrače te tako osvajati nove vjerne posjetitelje, baš kao što su osvojili mene.
Branimir Šutalo
Foto: Barbara Matejčić, Luka Klun
Objavljeno: 08.02.2014