Osvrt Božice Ravlić: Potresna sudbina Ivančice Matuša
Ivančica ima 100-postotni invaliditet, u potpunosti je ovisna o tuđoj njezi i pomoći. Nije tražila pomoć Centra za socijalnu skrb, već od humane osobe, vlasnika tvrtke M SAN GRUPA u kojoj je radila u trenutku moždanog udara koji ju je zaključao u vlastitom tijelu, ali nije ubio njezin duh. Sada joj je Ministarstvo socijalne politike ukinulo pravo na doplatak od bijednih 500 kuna
Ljudi s najtežim oblicima invaliditeta u Hrvatskoj žive prepušteni sami sebi i obitelji ako je imaju i ako ona želi brinuti o njima. Mnogo tih "ako", jer ako su članovi udruge tada imaju pravo na osobnog asistenta i to čak četiri sata dnevno osim subote, nedjelje i praznika. Korisnici osobnog asistenta nisu u stanju sami izvršiti osnovne ljudske potrebe - od odijevanja i samostalnog hranjenjado izlaska iz kuće i fizioloških potreba i svega onog što, kada ste zdravi, radite automatski. Ne znam što da ljudi koji sami ne mogu pomaknuti ni jednim prstom rade preostalo vrijeme bez osobnog asistenta.
Ima li duše u Ministarstvu?
Ministarstvo socijalne politike i mladih ponosno je na otkriće 7.000 lažnih primatelja socijalnih naknada i ne propušta ni jednu priliku da istakne koji su red uveli. Voljela bih da netko od njih kaže kada će se sjetiti i ovih koji sigurno nisu lažnjaci, a svojim odnosom prema njima guraju ih u sigurnu smrt. Ljudi koji nemaju financijskih mogućnosti, leže u mokrim pelenama ili stolici, otvorenih rana, pate godinama i čak priželjkuju smrt kao rješenje. Samo oni koji imaju sreću da ih njeguje obitelj ili postoje prijatelji koji ne dozvoljavaju da tiho umiru u kutu neke smrdljive sobe koju plaća socijala imaju šansu za život.
Životna priča Ivančice Matuša objavljena je na In-Portalu. Sjetilo je se i Ministarstvo socijalne politike i mladih i to baš za Božić. Poslali su joj rješenje kojim prestaje njezino pravo na doplatak za tuđu njegu i pomoć koje je ionako sramotno nisko, 500 kuna. U rješenju je utvrđeno je da Ivančica živi u privatnom domu za starije i to u uvjetima dostojna čovjeka. To je preveliki grijeh, jer sve osobe s invaliditetom bi trebale živjeti u bijedi i čekati 500 kuna. Ivančica ima 100-postotni invaliditet, locked-in sindromom (tetraparesis spastica), u potpunosti je ovisna o tuđoj njezi i pomoći. Nakon završene rehabilitacije nije tražila pomoć Centra za socijalnu skrb, već od humane osobe, vlasnika tvrtke M SAN GRUPA u kojoj je radila u trenutku moždanog udara koji ju je zaključao u vlastitom tijelu, ali nije ubio njezin duh. Vlasnik tvrtke u kojoj je radila nije tražio hrpu papira kojima bi dokazala da joj hitno treba pomoć i smještaj. Njegova reakcija: "Nađi nešto što je najbolje za tebe!" dala joj je mogućnost za život. Kao što piše Ivančica, koja ne može govoriti, uskladili su financijsku konstrukciju načina plaćanja doma s njezinom mirovinom. Da tako nije bilo, Ministarstvo danas ne bi imalo problem kako joj ukinuti jadnih 500 kuna, jer vjerojatno više ne bi bila među živima. Ona je jedna od rijetkih koja s mizerijom od invalidske mirovine i tri puta većom mjesečnom financijskom pomoći firme u kojoj je radila ima osiguran smještaj u prostoru dostojnom čovjeka. Međutim, to je za Ministarstvo socijalne politike i mladih problem. Za njih ona predobro živi, ima potrebnu njegu, nije se predala. Čak se usuđuje pisati žalbu na njihovo rješenje.
Zakon za diskriminaciju
U Rješenju se Centar za socijalnu skrb poziva na čl. 72. Zakona prema koje pravo na doplatak za pomoć i njegu ne može ostvariti osoba kojoj je priznato pravo na osobnu invalidninu po ovom Zakonu ili na temelju drugih propisa, ili joj je osiguran stalni ili tjedni smještaj u ustanovi socijalne skrbi i kod drugih pružatelja socijalnih usluga, u zdravstvenoj ili drugoj ustanovi. Njoj ništa iz navedenoga nije osigurano Zakonom, izborila se vlastitim sredstvima i živi dostojanstveno zahvaljujući ljudima koji je nisu zaboravili i ostavili.
"Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami smatramo veličanstvenim, biti snaga prirode umjesto grozničave, sebične, sitne duše" Bernard Shaw
Između ostalog, u čl. 27. st. 5 Zakona stoji da je korisnik socijalne skrbi odrasla osoba s invaliditetom ili osoba s drugim privremenim ili trajnim promjenama u zdravstvenom stanju zbog kojih nije u mogućnosti udovoljiti osnovnim životnim potrebama. U skladu s tim Ivančica smatra da joj sporni doplatak za tuđu pomoć i njegu utvrđen temeljem invaliditeta nije upitan i ne može joj se osporavati tim Rješenjem, bez obzira gdje živi, jer tu nije smještena temeljem ovog Zakona i uz financijsku pomoć Centra za socijalnu skrb.
Uz ostalo, u čl. 71. je navedeno: Pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu, neovisno o uvjetima iz članka 68. ima osoba s težim invaliditetom, osoba s težim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju. Tko joj to može osporiti?
Uistinu je hrabrost, nekome tko sa 47 godina već tri i pol godine živi u domu za stare, objaviti da su time zadovoljene sve njezine potrebe u pružanju pomoći i njege. Doplatak za tuđu pomoć i njegu ne obuhvaća samo njegu, niti ta njega ne obuhvaća sve osnovne životne potrebe zadovoljavanje kojih bi doplatak po ovom Zakonu morao osigurati, posebno mlade, nemoćne, svjesne žene koja mora živjeti u staračkom domu.
Primjenom odredbi čl. 68. do čl.72. Zakona o socijalnoj skrbi, na koji se poziva Ivančica, nema osnova za donošenje takvog Rješenja na koje je uputila žalbu. Još jedna zakonska odredba koja se kosi sa zdravim razumom je da Ivančica nema pravo na osobnog asistenta, jer osobe koje žive u staračkom domu smatraju se zbrinute. Opet je dom prepreka, iako država ne sudjeluje u troškovima njezinoga smještaja. Situacija je ista s osobama koje žive u domu koji im plaća Centar za socijalnu skrb, iako je poznato da im se u domu ne osigurava pratnja, ne mogu samostalno ništa poduzeti, ove osobe s najtežim invaliditetom žive u gorim uvjetima od životinja u zoološkom vrtu koje imaju komadić zelene površine, kao i otvoren pogled u nebo.
Dostojanstvo je preskupo za državu
Ne bojim se za Ivančicu, ona se bez obzira na svoju tešku dijagnozu neće predati. Jeza me hvata kada pomislim na sve one koji leže sami, ostavljeni, zaboravljeni, po mišljenju Centra za socijalnu skrb zbrinuti u domovima i dobivaju tek ono najosnovnije da prežive. Oni koji imaju stare i nemoćne roditelje, supružnike, djecu koja ne mogu ili ne žele brinuti o njima. Tko će njima pomoći i brinuti za njih 24 sata dnevno? To su ljudi koji bez pomoći ne mogu apsolutno ništa. Možete li shvatiti da njima nema tko dati čašu vode, smjestiti ih u kolica, izvesti iz sobe, imaju bolove, problem inkontinencije i opstipacije, otvorene rane uzrokovane nedovoljnom njegom. Tko je odgovoran? Liječnici, koji ih ne primaju u bolnicu i šalju natrag u pakao vlastitog kreveta uz obrazloženje da su preskupi pacijenti s tim otvorenim ranama, a njihovo tkivo doslovno trune. Ti ljudi zaslužuju dostojanstveni život, ali to košta. S doplatkom za pomoć i njegu, bijednom mirovinom ili invalidninom to je nemoguće osigurati. Novim zakonom i dalje neće biti zbrinuti, jer štedi se upravo na njima. Mene postupci odgovornih asociraju na svjesnu polaganu eutanaziju osoba s najtežim oblicima invaliditeta koji uz primjerenu njegu mogu ostvariti kvalitetu života, ali to im se uskraćuje. Volim životinje, ipak dosta mi je više slušati o potrebi osnivanja azila za napuštene pse i mačke, koji su vidljivi, za razliku od osoba sa stopostotnim invaliditetom koji ne izlaze na svjetlost. Hoće li netko pokrenuti pitanje kako pomoći njima? Samo su predmet evidencije, ima ih po gradovima, selima, izolirani od svijeta, zaboravljeni umiru zbog posljedica neadekvatne njege i ignoriranja sitnih duša Centara za socijalnu skrb, Ministarstava, cijelog državnog vrha, danas u 21. stoljeću.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 07.01.2014