Antonio Franko jedini je paratriatlonac u Hrvatskoj i premda za sebe kaže da je poprilično kasno ušao u taj sport, već godinama niže sjajne rezultate. S obzirom da su pred njim prve Paraolimpijske igre, uzbuđenje je očekivano na vrhuncu, a kakva su njegova očekivanja u Tokiju te koje vrhunske sportaše smatra uzorima, otkrio je u razgovoru s ekipom iz Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

Intervju je objavljen na stranici hpo.hr, a donosimo ga u cijelosti.

 

Bit ćete prvi Hrvat koji će nastupiti na Paraolimpijskim igrama u paratriatlonu. Čini li vas to posebno ponosnim i kakva su vaša očekivanja u Tokiju?

- Ponosan sam i sretan. Ipak su meni to prve Paraolimpijske igre, a uz to sam i prvi paratriatlonac koji će nastupiti na Igrama. U Tokiju će nastupiti deset najboljih paratriatlonaca na svijetu tako da je konkurencija stvarno jaka, ali bez obzira na to očekujem visoki plasman i nadam se medalji. Čak i ako ne uspijem izboriti medalju, neću biti razočaran jer mi je najbitnije odraditi svoju najbolju utrku i dati sve od sebe.

Kada je i kako započela vaša sportska karijera? Koliko znamo, prije triatlona ste trenirali još nekoliko sportova. Kako to da je na kraju upravo ovaj sport prevagnuo?

- U sportu sam otkad znam za sebe. Sve je krenulo s plivanjem u dobi od pet godina radi rehabilitacije kako sam od rođenja osoba s invaliditetom, a kasnije sam trenirao i boks. U triatlonu sam u konačnici završio sasvim slučajno. Na nagovor pokojne Milke Milinković sam u parasport, koji mi je do tada bio potpuna nepoznanica, krenuo u dobi od 20 godina. S obzirom da sam se u djetinjstvu bavio plivanjem, paraplivanje je bilo logičan izbor. Nakon godine dana plivanja u PK Forca, na prijedlog predsjednika kluba Hrvoja Vlahovića sam prešao u triatlon i tako je sve počelo.

Koliko je pandemija utjecala na vaše pripreme za Tokio? Koliko vam je odgađanje paraolimpijskih igara pomoglo, a koliko odmoglo?

- Što se samih priprema tiče, pandemija nije bitno utjecala na njih jer sve treninge, osim plivanja u bazenu, odrađujem vani. Pandemija je više poremetila održavanje utrka koje su se odgađale jedna za drugom pa je bilo znatno teže tempirati formu i uloviti natjecateljski ritam. Ipak, svi smo se našli u istoj situaciji tako da ne mislim da sam radi svega toga ostao u prednosti ili zaostatku.

Koji vam je do sada najdraži trenutak u sportskoj karijeri?

- Možda će zvučati čudno, ali za mene je to četvrto mjesto na paratriatlonskoj seriji u Montrealu. To je ujedno bila prva kvalifikacijska utrka za Tokio i konkurencija je bila izuzetno jaka, a ja sam tada odradio svoju najbolju utrku, iznenadivši i sebe i druge.

Postoji li medalja koja vam je iz nekog razloga najdraža?

- Najdraža medalja bi bila bronca s Europskog prvenstva u Valenciji. To je jedno od jačih natjecanja i nakon te medalje su svi počeli više cijeniti moj trud.

Kakva je budućnost triatlona za osobe s invaliditetom u RH? Smatrate li da bi se s vremenom sve više osoba s invaliditetom moglo uključiti u ovaj sport?

- Trenutno situacija možda nije najblistavija jer osim mene nema ni jednog paratriatlonca u Hrvatskoj. To ne čudi s obzirom da je sport sam po sebi izuzetno težak i zahtjevan. Primjerice, u paratriatlonu je jedina disciplina sprint triatlon (750 metara plivanja, 20 kilometara bicikliranja i 5 kilometara trčanja) i ne postoje kraće distance. Također, triatlon je skup sport što se tiče opreme (bicikl, proteza za trčanje), a i ne postoji paratriatlonski savez već je paratriatlon u sklopu triatlonskog saveza.

Što smatrate svojim najvećim kvalitetama u sportu kojim se bavite i što vas izdvaja od drugih sportaša iz iste discipline?

- Svojom najvećom kvalitetom smatram upornost i konstantnu želju za pomicanjem vlastitih granica uz neprekidan rast i napredak.

Postoji li neko natjecanje u vašoj sportskoj karijeri te rezultat s kojim nikako niste bili zadovoljni i rado bi vratili vrijeme i ponovili natjecanje?

- Ne postoji natjecanje zbog kojeg bi vraćao vrijeme. Svaki lošiji rezultat je bio samo lekcija koja me poticala da se trudim još i više.

Koga u vašem životu smatrate najvećom motivacijom? Imate li sportske uzore?

- Najveća motivacija su mi vrhunski sportaši poput Phelpsa, Bolta i Kostelića. Oni su u sportu postigli što nitko prije njih nije nitko i dokaz su da čovjek uz puna truda i rada uistinu može postići sve što želi.

 

Izvor: HPO

 

Objavljeno: 23.08.2021