Priča o udrugama, kao i svaka druga priča koja uključuje više aktera, ima svoje lice i naličje, ima poštenog i nepoštenog vodstva, dobrih ali i smiješnih projekata

 

Za početak, krenimo od definicije, dakle, udruge su svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih i pravnih osoba. Te se osobe udružuju u udruge radi zaštite nekih zajedničkih vrijednosti, interesa i ciljeva bez namjere stjecanja dobiti.

Udruge osoba s invaliditetom neosporno su potrebne jer svojim programima, projektima pružaju članovima različite vrste usluga, izvlače ih iz četiri zida i mnogima su jedina mjesta susreta s vršnjacima, kroz usluge dnevnog boravka pružaju korisnicima mogućnost kreativnog izražavanja, fizikalne terapije, rehabilitatori korisnike poučavaju samozbrinjavanju i općenito samostalnosti...

To je dobra strana udruga za sve koji se ne mogu zaposliti, koji nemaju kuda otići... No, ispunjavaju li baš sve udruge svoju pravu svrhu ili ima i onih koje su zapravo same sebi svrha, a vodstvo fino živi na račun vas, iako definicija kaže 'bez stjecanja dobiti', pitanje je sad.

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom uglavnom je prvo mjesto na koje se obraćate kad imate problem, pa je logično da je i moj upit završio tamo. Na što se, kad su udruge u pitanju, odnose pritužbe osoba s invaliditetom doznala sam od zamjenice pravobraniteljice, Mire Pekeč  Knežević:

- Složili bismo se da su udruge iznimno važne osobama s invaliditetom iz više razloga: po svojoj ulozi mogu na najbolji način artikulirati specifične probleme s kojima se  susreću osobe s određenom vrstom invaliditeta s obzirom na to da je osnova njihovog osnivanja često po vrsti invaliditeta, što ima određenih prednosti  jer tako mogu lakše planirati ciljane i smislene aktivnosti i zagovarati prava svojih članova. Međutim, istovremeno osnivanjem udruga prema vrstama invaliditeta, ili pak dijagnozama, s jedne strane može takvim usitnjavanjem doći do preklapanja djelovanja  s udrugama koje imaju srodne ili jednake programe  djelovanja, pa je državnim tijelima koja financiraju programe udruge, osobito na  lokalnoj razini, teško raditi distinkciju u pogledu visine potpora – kaže Pekeč Knežević  i nastavlja kako također ima situacija kada na pojedinim lokalnim razinama postoji jako mali broj udruga pa često nisu ni pokrivene sve dijagnoze ako je tako ograničeno članstvo definirano statutom.

Tako u Uredu nerijetko imaju i  prigovore s terena da je, primjerice, neki grad odobrio svim udrugama osoba s invaliditetom jednaki iznos sredstava na godišnjoj razni, unatoč  razlikama u aktivnostima izvršavanja programa.

Iz odgovora Pekeč  Knežević vidljivo je da u financiranju udruga vlada kaos, a kaos otvara mogućnost za 'omastiti brk' u nekoj udruzi čije je vodstvo bliže nekom čelniku ili političkoj stranci, a to,  nažalost, nema puno veze s kvalitetom projekta.

Jedna od glavnih zadaća udruga je informiranje članova o mogućnostima ostvarivanja prava iz raznih sustava, ali ni to ne ide glatko, i tu dolazimo do onog da su pojedine udruge same sebi svrha.

- Često imamo prigovore da u nekim sredinama ne dobiju potrebne informacije, kao i pritužbe  da  se o bitnim  pitanjima djelovanja  udruge raspravlja  samo unutar užeg članstva, odnosno tijela udruge  te da je njihov utjecaj samo formalne naravi. Bilo je pritužbi na nepravilnosti poslovanja, neracionalnog raspolaganja financijskim sredstvima, i slično. Međutim,  članstvo u udrugama je dobrovoljno, udruge imaju  svoje statute i  tijela i svatko tko ima saznanja o nepravilnostima – dužan je isto prijaviti nadležnim tijelima. U situacijama  kada mi uočimo neku nepravilnost, reagirali smo, kao što je bio slučaj neusklađenosti statuta jedne udruge sa Zakonom o udrugama – kaže zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.

- Važno je istaknuti da pojedine udruge kroz projekte osiguravaju svojim članovima usluge osobne asistencije, rehabilitacije, usluge dnevnog boravka, psihosocijalne podrške i slično, što predstavlja iznimno značajan vid podrške u sredinama u kojima nema  drugih pružatelja usluga. Osim toga, razvojem ovih usluga udruge-pružatelji su ostvarili potrebnu infrastrukturu, osigurali potrebne stručnjake.  S druge strane, opredjeljenje udruga za pružanje određenih usluga sužava prostor zagovaračke uloge udruga što bi trebala biti osnovna uloga udruga. Smatramo da je najveća vrijednost udruga u mogućnosti djelovanja u zaštiti svojih članova u dijelu u kojem različite institucije  ne mogu djelovati zbog institucionalnih ili zakonskih ograničenja i u dostupnosti članovima i većim mogućnostima prilagodbe svojih aktivnosti potrebama članova – zaključila  je Pekeč  Knežević.

Priča o udrugama, kao i svaka druga priča koja uključuje više aktera, ima svoje lice i naličje, ima poštenog i nepoštenog vodstva,  dobrih  ali i smiješnih projekata.

No, na članovima je da upozoravaju na nepravilnosti u udrugama, da se redovito vrši nadzor nad financijama jer će samo tako prestati ponašanje 'lijeva ruka, desni džep',  a novci  će biti utrošeni za osobe s invaliditetom. Zanimljiva je činjenica da je potpisnica ovih redaka upravo vas, osobe s invaliditetom, pitala o iskustvima s udrugama, ali svi junaci mukom zamukoše, niti jednog odgovora nije bilo. Je li moguće da ste odjednom zadovoljni s udrugama? Bojite li se vodstva pa zato šutite? Ili vas jednostavno nije briga što rade sa sredstvima namijenjenim za vas i dobivenih u vaše ime?

S druge stane, svim srcem navijam da ima puno više onih udruga koje zaista rade u korist svojih članova i u potpunosti opravdavaju svoje postojanje, udruga čiji projekti nisu samo slovo na papiru, papiru koji nakon prezentacije završi u ladici s rezultatom nula.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 21.02.2019