Osi sektor Damira Fatušića: Osobe s invaliditetom moraju početi voditi glavnu riječ u svojim udrugama
Moramo preuzeti kontrolu nad svojim životima. Ne zato što mrzimo osobe bez invaliditeta i želimo ih otjerati od sebe jer nam čine zlo, nego zato što od negdje moramo početi
Vjerovali ili ne, danas će kolumna izgledati drugačije. Nema nikakvih posebnih uvoda, idemo ravno u glavu. Zato što nastavljamo skoro pa točno tamo gdje smo prije tjedan dana stali.
Ipak, da podsjetim zaboravne i informiram one koji iz tko zna kojeg razloga nisu čitali, prošli ponedjeljak pisao sam o tome kako je manjak osoba s invaliditetom na pozicijama i funkcijama koje obično smatramo višima puno veći nego onaj manjak o kojem se obično piše i priča. Da ponovim i objasnim na jednom konkretnom primjeru – u odnosu na naš udio u ukupnoj populaciji, mali nas je broj prisutan na otvorenom tržištu rada, ali je broj još manji ako govorimo o nekakvim izvršnim funkcijama u tvrtkama. Ništa novo ni nepoznato, ali zanemareno, a svakako važno i indikativno.
Međutim – i tu idemo dalje s pričom – ako nastavite promišljati o ovom problemu, možda ćete, kao što sam i ja, doći do još jednog zaključka. Zapravo, i to sam na neki način prošli put natuknuo, slučajno, kada sam spomenuo kako na čelu udruga osoba s invaliditetom i u Povjerenstvu Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom nema baš mnogo osoba s invaliditetom. Kratko i jasno, na mjestima na kojima se donose odluke o našim životima ne sjedimo mi koji smo najkvalificiraniji donositi takve odluke.
Iako je moje mišljenje o navedenim stvarima više ili manje poznato, danas ne želim kritizirati, nego želim objektivno analizirati trenutno stanje. To ne znači da moje dosadašnje kritike, upućene uglavnom udrugama osoba s invaliditetom, nisu bile objektivne, ali jedna od životnih točnosti je da svaka istina ima barem dvije strane.
Jedna strana istine glasi da većinu udruga s invaliditetom vode osobe bez invaliditeta, što posljedično vodi do toga da nas se malo nalazi u Povjerenstvu Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, na čelu saveza udruga osoba s invaliditetom i u drugim sličnim tijelima i organizacijama. Iz svega toga proizlazi i mnogo razloga našeg nezadovoljstva. Nezadovoljni smo odlukama koje se donose u naše ime. Nezadovoljni smo što te odluke ne donose osobe s invaliditetom. Nezadovoljni smo radom udruga, njihovim aktivnostima i projektima. No je li svo to nezadovoljstvo baš sasvim pošteno i opravdano? Jesu li ti ljudi nezasluženo na tim mjestima? Jesu li odluke koje donose u naše ime uistinu krive i loše? Jesu li aktivnosti koje se provode u udrugama nešto od čega mi nemamo nikakve koristi?
Kao i vi, vjerojatno, i ja često s prijateljima pričam o svemu ovome. Nije nikakva tajna da većina nas iskreno nije zadovoljna svime što se događa. I gotovo uvijek, u tim mojim razgovorima, povede se priča o mogućim rješenjima. Naravno. A jedno rješenje se nekako uvijek automatizmom nameće, i o njemu se onda povede rasprava – moramo stvar uzeti u svoje ruke. Počevši od udruga. Međutim, iako je to definitivno točno, tu cijela priča obično nekako i završava, jer dolazimo do pitanja na koje nemamo odgovor. Tko će preuzeti stvar na sebe? Tko je dovoljno sposoban, odgovoran i, ono najvažnije, voljan? Odgovor je – nitko.
No oni koji to već rade očito jesu i sposobni i voljni. Osim toga, netko je definitivno zadovoljan onime što se radi, jer kontinuirano istim ljudima dajemo šansu. Možda nemamo boljeg izbora, ali je nepošteno zbog toga reći da je ovo što imamo katastrofalno loše. Činjenica je da je život osoba s invaliditetom u Hrvatskoj sve bolji. Promjene se događaju sporo, uvijek može bolje – i mora bolje – ali se pozitivni pomaci konstantno događaju. Neki od njih dolaze nekakvom globalnom inercijom, ali mnogi od njih su zasluga upravo onih ljudi koje toliko volimo kritizirati. To je druga strana istine o osobama bez invaliditeta koje odlučuju o osobama s invaliditetom.
Zaključno, mislim da nije sporno da o životu osoba s invaliditetom trebaju odlučivati osobe s invaliditetom. Ne samo zato da bi zadovoljili nekakvu statistiku ili zato što osobe bez invaliditeta iz krivih namjera donose krive odluke i namjerno rade za nas loše stvari. Ne. Statistika je i tako isprazna, a za osobe bez invaliditeta želim vjerovati da, kada se bave nama, to rade s najboljim mogućim namjerama. No siguran sam da nitko ne može znati što nam treba bolje od nas samih.
Znam da to često ponavljam, ali uistinu moramo preuzeti kontrolu nad svojim životima. Ne zato što mrzimo osobe bez invaliditeta i želimo ih otjerati od sebe jer nam čine zlo, nego zato što od negdje moramo početi. Pa počnimo onda od onoga što znamo najbolje, a nitko ne može bolje od nas znati kako biti osoba s invaliditetom.
Borba za naša prava i bolji život mora postati naša borba. U toj teškoj borbi će nam trebati i naši vitezi bez invaliditeta, ali generali moraju biti s invaliditetom. Ako želimo pobijediti.
Piše: Damir Fatušić
Objavljeno: 30.10.2017