Leonela je danas ostala bez svega, njezin Leon otišao je na drugu stranu rijeke boriti se za neki drugi svijet, pričati svoja iskustva s ovog proputovanja, otišao je pričati o beskrajnoj ljubavi jedne mame

 

Nekako se osjećam tužno, žalosno u ovim vremenima praznine. Danas kad sve postaje izobličeno, ružno, danas kad ništa važno više nije važno. Žalosti me što nitko ne primjećuje tolike sitnice koje život čine životom. Žalosti me što smo se odrekli raznih ljepota koje su širom oko nas. Tužan sam jer neki se razbacuju, dok drugi gladuju. Tužan sam jer smo prestali suosjećati, jer ne možemo razumjeti.

Ove svoje današnje misli posvećujem jednom dječaku, jednom istinskom borcu za dobro svih nas, za jedan moralan i odgovoran sustav koji poštuje sve različitosti. Ove današnje misli posvećujem i njegovoj majci, heroini, borcu, koja se odrekla svega za njega, koja se nije žalila i dvadeset četiri sata dnevno bila njegove ruke i noge, njegove misli, bila mu je i dan i noć, jutro i večer. To je majka koja trpi i vjeruje, koja se bori i ne odustaje.

Ove današnje misli posvećujem Leonu Lampašu i njegovoj majci Leoneli Pomper. Leonela je danas ostala bez svega, njezin Leon otišao je na drugu stranu rijeke boriti se za neki drugi svijet, pričati svoja iskustva s ovog proputovanja, otišao je pričati o beskrajnoj ljubavi jedne mame. Leonelu je napustio i sustav, onaj sustav koji je trebao biti njena potpora u njenoj borbi za olakšavanje svakodnevice njezinog Leona. Danas je Leonela poslana na biro rada nakon svih ovih godina bez odmora, bez bolovanja, bez razumijevanja, poslana je kao neki teret i kao da je netko samo čekao kako bi joj uskratio mogućnost resocijalizacije u zajednicu.

Leonela nema mogućnost poput naših saborskih zastupnika aktivirati onaj famozni stavak 6+6, a i ona je bila državni dužnosnik. Danas je Leonela nevažni čimbenik zajednice, koja sa 41 godinom života mora naći načina za nastavak života. Pitam se zna li netko što je njoj značio njezin Leon, zna li netko koliko je ljubavi ugrađeno u taj život, zna li netko koliko je mami Leoneli značio zagrljaj njezinog Leona.

Gospodo draga, vi koji svakodnevno mrcvarite ovaj napaćeni narod raznim ispraznim mislima, pokušajte na trenutak vidjeti vašu mamu, vašu sestru, vašu suprugu u situaciji kojoj je bila mama Leonela. Nažalost, vi za to nemate sluha, vama se to ne može dogoditi, vi ste imuni na takvo što, vama su to samo neka opterećenja za državni proračun.

Znate, gospodo, postoji nešto što je iznad nas svih, nešto što je Bog poslao, a to je Čovjek. Koliko smo mi kao pojedinci privrženi tom Čovjeku, tom pojedincu, koliko smo spremni biti mu oslonac na njegovim putešestvijama, to je pitanje na koje ste zaboravili, to je pitanje koje je vama nevažno. I danas, kada mama tog malog anđela, briše suze za izgubljenim sinom, vi gospodo bez imalo milosti toj i takvoj mami zabijate nož u leđa. Znam kako je zakon takav, ali u nekoliko navrata tražilo se promjenu toga zakona, a vi ste gospodo ostali gluhi na sva ta traženja, na sva ta obrazloženja, vama su nebitne te sitnice u kojima je toliko ljepote i dobrote.

Iskreno, ne krivim toliko vas. Opet naglašavam, mi smo krivci, mi koji zastupamo djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, mi smo krivi zbog naše pasivnosti, zbog sebičnosti koju ispoljavamo hvaleći rad ove ili neke bivše vlade samo zato jer nam prolaze projekti za naše udruge. Na nedavno održanom simpoziju osoba s invaliditetom nisam čuo niti riječi, bar se o tome nije pisalo, o ovom izazovu. Ovdje nije riječ samo o mami Leoneli, ovdje je riječ o svim roditeljima djece s teškoćama u razvoju, a posebno o samohranim mamama te i takve djece.

I danas vijest svih vijesti je Agrokor. Gospodo, vi ste i vaši prethodnici stvorili i omogućili taj i takav Agrokor, vi ste gospodo na uštrb raznih mama Leonela omogućili pijančenje, bančenje, uživanje na mega večerama. Vi ste gospodo uzimali sirotinji i davali bogatima. Ipak to nije vaš najveći grijeh, nije ni to što ne znate, vaš najveći grijeh je što znate, ali nije vas briga.

Gospodo, mnoge mame u Republici Hrvatskoj postavljaju pitanje svih pitanja: 'Što će biti sa mojim djetetom kada mene više ne bude'. Danas mi se plače jer sve važno je postalo nevažno, danas mi se plače – ne samo zbog mame Leonele i malog Leona - plače mi se jer živim u zemlji koja nema razumijevanje, koja nema osjećaja za potrebe onih kojima je najteže.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 19.10.2017