Osi sektor Damira Fatušića: Država osobe s invaliditetom konstantno gura u ponižavajuće situacije

Svatko želi biti junak. Ali puno više nas će to i biti ako nas sustav prestane poticati da budemo negativci. Zato svi moramo dobro razmisliti prije odluke, i to svake

 

Do sada ste već vjerojatno uočili da i nemam neki baš uobičajen stav i mišljenje o osobama s invaliditetom. Naučili smo da nas se tapša po ramenu ili glavi i nježno nam se šapće na uho da smo najljepši, najbolji, najpametniji i da je cijeli zločesti svijet protiv nas, a najviše oni o kojima ovisimo da nam sustavno olakšaju život. Iako sve od ovoga može biti točno, a ponekad i jest, po meni je ipak vrhunac ravnopravnosti i jednakosti ako priznamo sami sebi da smo, u najboljem slučaju, prosječni. Zato u mojim kolumnama nema tepanja. Iako možemo biti nositelji društva na svakoj razini, puno češće smo negativci, nego junaci. Kao i svi ostali ljudi.

To, međutim, ne znači da samo mi zaslužujemo kritiku. Ne. Baš zato što smo mi isti kao svi ostali ljudi, tako su i svi sustavi jednaki kao i ljudi koji ih stvaraju i njima upravljaju. Kao što smo mi češće negativci nego junaci, tako i udruge češće zaslužuju kritiku nego pohvalu. I ne samo udruge, nego i ministarstva. Vlade. Bilo što. Sve.

Vjerovali ili ne, ovo gore je bio samo uvod. Na neki način. Htio sam reći da, uzevši u obzir da često na vrlo općenit način kritiziram populaciju osoba s invaliditetom, ova će kolumna ipak biti po mnogo čemu drugačija. Ne samo da ću uzeti vrlo konkretan primjer, nego ću na osnovu tog primjera iskritizirati i ljude i sustav. Ali ne i osobe s invaliditetom. Zapravo, sad više i nisam toliko siguran da je to znatno drugačije od ostalih kolumni. A onda ni cijeli uvod nema smisla. Neka, ostavit ću ga, sviđa mi se.

Jedna od najboljih stvari kod udruga, ako ne i najbolja, kontakt je s ljudima koji su vam sličniji nego to možete zamisliti. Tamo, na okupljanjima i druženjima, treninzima i sastancima, upoznate ljude koje inače vjerojatno ne biste upoznali. Ljude koji imaju probleme vrlo slične vašima. Ljude koji vam na vrlo jednostavan način mogu neopisivo puno pomoći. Od njih puno možete naučiti, ne samo o stvarima o kojima nemate pojma, nego i o stvarima koje već znate.

Znate što mi je prijatelj nedavno otkrio? Nećete se iznenaditi, kao što nisam ni ja, ali zapravo je šokantno i strašno. Osobe s invaliditetom poslodavci zapošljavaju samo kako bi iskoristili poticaje. Dođete na razgovor i ako vam kažu da ste primljeni, na vama su dvije opcije – ili ćete to prihvatiti i onda se više ili manje iznenaditi kada vam po isteku poticaja daju nogu, ili ćete odmah tražiti iskren odgovor pa, kad vam ga daju, odlučiti jesu li to pravila po kojima želite igrati ili nisu.

Onaj ja koji stalno prigovara kako su osobe s invaliditetom lijene i inertne, sada bi rekao da svaki posao treba uzeti, bez razmišljanja. Jer nije stvar samo zarade, stvar je i znanja, iskustva i novih poznanstava. Stvar je osjećaja da doprinosite nečemu. Izgrađujete i sebe i društvo. Mijenjate percepciju o osobama s invaliditetom kao o radno nesposobnim građanima.

No stvari gotovo nikada nisu tako jednostavne i jednoznačne, zar ne?

Ako ćemo stvar postaviti isključivo matematički, praktično i životno, postavlja se pitanje zašto udovoljavati birokraciji i zbog šest mjeseci vjerojatno mizerne plaće izgubiti invalidninu na osam ili devet mjeseci. Zašto se umarati i igrati se vlastitim zdravljem, a da ste pritom još i na gubitku?

No ni to nije najgora stvar. Znate što je još gore? Nema razloga da ikome ikada dopustite da vas tako iskorištava i ponižava. Nikome. Nikada.

Zanimljivi ste nam zbog poticaja. To vam traje 6 mjeseci. Ili 12, nije važno. Nakon toga vas više ne trebamo. Vratite se svojoj socijalnoj radnici i na burzu. Opet. I opet.

Odluka je, naravno, uvijek na vama. Treba odvagnuti opcije i odabrati onu koja je za vas bolja. Nekome su važna poznanstva, nekome iskustvo, nekome zdravlje i sigurnost. Sve je to potpuno legitimno. Kao što je sasvim moguće i da je poslovna ponuda prihvatljiva, kao i stav poslodavca prema zapošljavanju osoba s invaliditetom. Pitanje je složeno pa je i odluka gotovo uvijek teška. A ja vas itekako razumijem, čak i ako vas kritiziram što niste prihvatili posao.

Za kraj bih se, međutim, htio osvrnuti na sustav. Iskreno, ne vjerujem da je ijedan sustav u demokratskom svijetu namjerno napravljen da škodi demosu, ljudima. Ne želim to vjerovati. Ali ne mogu se oteti dojmu da se pri donošenju zakona i propisa ne promišlja dovoljno duboko i dalekosežno o njihovom konačnom učinku. Baš kao što se nitko nije zapitao što se sve grozno može dogoditi životinjama u azilima sada kada je zabranjeno njihovo eutanaziranje, tako se nitko nije zapitao ni što će nam točno donijeti mjere i poticaji pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, te kvotno zapošljavanje osoba s invaliditetom. Namjere su, nadam se, bile najbolje. No učinak se i ne pokazuje tako dobrim.

Možda sam u krivu sa svojim zaključcima, ali statistika koja pokazuje povećanje zaposlenosti osoba s invaliditetom, kao i sva statistika, može biti varljiva. No poniženje i nesigurnost ne samo da nisu varljivi, nego su i razorni. Ne samo za pojedinca, nego i za društvo.

Svatko želi biti junak. Ali puno više nas će to i biti, ako nas sustav prestane poticati da budemo negativci. Zato svi moramo dobro razmisliti prije odluke. I to svake.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti